Pokret Husein-kapetana Gradaščevića i zbivanja u Sandžaku

Husein-beg Gradaščević

Jedan od događaja koji će obilježiti prvu polovinu XIX stoljeća na širim jugoslavenskim područjima bio je čuveni pokret za autonomiju Bosne (1831-1834) pod rukovodstvom jednog od najvećih bošnjačkih vojnih zapovjednika, kapetana Husein-bega Gradaščevića. Po svom karakteru, sadržini i ciljevima, ovaj pokret bio je jedan od presudnih događaja u historiji Bošnjaka na ovim prostorima.

Husein-beg je, inače, rođen oko 1802. godine, u Gradačcu, u ugledno bosanskoj plemićkoj porodici. Na položaju kapetana proveo je punih 11 godina, od 1821. do 1832. godine. Njegova kapetanija bila je najbolje uređena i najbogatija kapetanija u Bosni a on najmlađi i najbogatiji bosanski kapetan.[1]

Početkom XIX stoljeća kriza Osmanskog carstva ušla je u sve pore života. U Bosni, čije je plemstvo svoju zemlju smatralo nekom vrstom savezne osmanske države, u znatnoj mjeri opštedruštvene prilike su se počele zaoštravati sa reformama koje su u Carstvu započete već od prvih godina XIX stoljeća, a koje je počeo sprovoditi sultan Selim III (1789-1807),[2] a nastavio njegov nasljednik sultan Mahmud II.

Nezadovoljstvo tim reformama otvoreno su najprije pokazali bosanski vojni zapovjednici i plemići – kapetani i ajani[3], koji su se usprotivili gubljenju vremenom stečenih privilegija.[4]

Obračun sa bosanskim ajanima, energični sultan Mahmud II započeo je već dvadesetih godina XIX stoljeća. Nakon masovne likvidacije janjičara u njihovim najjačim uporištima, Sarajevu i Mostaru, sultan je pokušao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im položaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Osmanskom carstvu, odnosno Bosanskom pašaluku. Tu ponudu bosanski ajani su, međutim, odlučno odbili, ne mireći se sa činjenicom da će od neospornih gospodara u kadiluku postati obični, makar i relativno visoki činovnici. Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, ali i kao “Adli” (Pravedni), bio je odlučan da obračun sa bosanskim prvacima dovede do kraja.[5]

U međuvremenu nezadovoljstvo bosanskih kapetana posebno je došlo do izražaja nakon vijesti da je sultan fermanom obećao Srbiji priključenje nahija od kojih su neke bile u sastavu Bosanskog ejaleta, a koje je Srbija izgubila 1813. godine prilikom gušenja Prvog srpskog ustanka: Krajina, Crna Rijeka, Kruševac, Paraćin, Starovlaška, Užice i Podrinje.[6] Među tadašnjim bosanskim prvacima, u proljeće 1830. godine, sve više se počeo izdvajati kapetan Husein-beg Gradaščević.

Početkom 1831. godine bosanski vezir Ali Namik-paša ponovo je pokušao zavesti red i primorati sve na poštovanje reformi, što je, međutim, izazvalo revolt naroda u Sarajevu i napad na predstavnike osmanske vlasti. Nakon toga Namik-paša je izdao strogu naredbu da svi poglavari distrikta neizostavno dođu kod njega kako bi ih upoznao sa novim mjerama koje je obavezno trebalo slijediti.

Odbijajući, međutim, da se povinuju vezirovoj naredbi, bosanski glavari okupljaju se, krajem januara i početkom februara iste godine, u Tuzli, i donose odluku o početku borbe za nezavisnost Bosne.[7] Za vođu pokreta izabran je kapetan Husein-beg Gradaščević.

Potpomognut svojim saveznikom Ali-pašom Fidahićem, i uz podršku drugih bosanskih kapetana, u drugoj polovini marta 1831. godine, Husein-beg, sa 4.000 svojih boraca, krenuo je prema Travniku i, već 7. aprila, ostvario ubjedljivu pobjedu i preuzeo vezirsku čast.

Nakon zauzimanja Travnika, sultanu u Istanbulu upućen je ultimatum u kojem se zahtijeva: raspuštanje regularnih trupa, ponovno uspostavljanje starog janjičarskog korpusa, vraćanje sve oduzete imovine pobijenih i još živih janjičara, ukidanje novih poreskih kontrola, odšteta za sve gubitke pretrpljene od pada starih institucija i sve nove napravljene ratne troškove.

Stara fotografija Gradačca

U Sandžaku pokret Huseina-kapetana Gradaščevića je masovno prihvaćen u Prijepolju, Gusinju, Pešteri, Bijelom Polju, Kolašinu, Pljevljima, Novom Pazaru i Sjenici.[8] U Novom Pazaru pokret je predvodio novoimenovani mutesarif Nurudin-beg Kapetanović, a na Pešteru pobunu protiv sultana podigli su Jusuf Balja, Salih Uglja i Deli Ibrahim. Centar pobune nalazio se u selu Rasnu.[9]

Za gašenje pokreta u Sandžaku iz Novog Pazara je upućen Osman-paša. On je najprije pošao na Kolašince, a zatim se ulogorio kod Sjenice, gdje je pobio skoro sve sjeničke glavare. Slična pogubljenja nakon toga je izvršio i u Novom Pazaru i u Pljevljima. Sultanov pristalica Ejub-beg Ferhatagić, koji je u međuvremenu smijenjen sa mjesta mutesarifa, krio se po selima prema Rogozni, a zatim je utočište našao kod Ganića u Rožajama, koji su ostali vjerni sultanu.[10]

Husein-kapetan je sa svojom vojskom iz Novog Pazara krenuo na Kosovo, 7. juna 1831. godine. U odlučnom okršaju kod Lipljana, 22. jula 1831. godine, koji je trajao 6 časova, Gradaščevićeve trupe su potpuno porazile sultanovu vojsku, kojom je neposredno komandovao veliki vezir Rešid Mehmed-paša.[11]

Vlastima u Istanbulu ponovo je upućen zahtjev kojim se, između ostalog, traži da Bosna bude pošteđena reformi, kao i da vezirsko mjesto pripadne nekome sa ovog područja.

U nastojanju da bezuslovno spriječi dalji napredak ustanika, veliki vezir je potvrdio njihove zahtjeve nagodbom koju su potpisali on sam i njegovi izaslanici Ibrahim-paša i Ahmed-paša, a kojom uvjerava Gradaščevića da se Bošnjaci mogu mirno vratiti svojim kućama, te da će im sve to biti potvrđeno posebnim sultanovim fermanom. Istovremeno, Mehmed-paša upućuje poruku starom tuzlanskom kapetanu Mahmud-begu, iznoseći mu stav da mjesto bosanskog vezira treba da pripadne upravo njemu, a ne mladom Husein-begu, nakon koje se ovaj, sa preko 16.000 vojnika, vraća u Bosnu. Ubrzo zatim, u Bosnu se, sa preostalim vojnim snagama, vratio i sam Husein-beg.[12]

Nakon povratka u Bosnu Husein-beg Gradaščević je, ne čekajući obećano odobrenje od sultana, uzeo titulu i položaj Vezira od Bosne. Namik-paša Moralia u međuvremenu je uspio pobjeći u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga, u Sarajevu je, 12. septembra 1831., zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne.[13]

Za ugušenje ustanka u Bosnu je upućena vojska od 40.000 vojnika. Već tokom aprila 1832. godine zauzet je Novi Pazar, a do 5. maja osmanske snage zauzele su Sjenicu, Prijepolje i Pljevlja[14], čime je označen kraj bosanskog autonomističkog pokreta na prostorima Sandžaka.[15]

U konačnom obračunu između osmanskih i snaga Husein-kapetana, hercegovački ajani, predvođeni Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem, prelaze na osmansku stranu. Uz njihovu pomoć vojska velikog vezira nanosi presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama, na Palama kod Sarajeva, 31. maja 1832. godine. Samo četiri dana kasnije, 4. juna, Husein-kapetan se još jedanput, pred samim zidinama Sarajeva, uzalud okušao u boju sa vojskom velikog vezira, nakon čega je pokret kojeg je predvodio konačno i slomljen.[16] Husein-kapetan Gradaščević je prvo protjeran a zatim i ubijen u Istanbulu.

Sa bosanskim ajanima centralna vlast se, međutim, konačno obračunala tek odlučnom akcijom Omer-paše Latasa 1850. godine, fizičkim uništenjem i likvidacijom preostalih ajana, uključujući tu i Ali-pašu Rizvanbegovića.[17]


[1] Pišući kako je postao bosanski vođa i vezir, Husein-beg je isticao kako mu do toga nije bilo stalo: „Meni je dosta bilo moga Gospodstva Kapetanluka kojim sam se bolje vladao i živio nego ijedan od kapetana bosanskije kao jedan vezir”. (Sadik Šehić, Zmaj od Bosne – Husein-kapetan Gradaščević između legende i povijesti, Bosanska riječ, Wuppertal 1994., str. 9.)

[2] U to doba feudalizam u Osmanskom carstvu bio je u opadanju a moć koju su imali janjičari je dosezala do tih granica da su od njihove volje zavisili i najviši carski velikodostojnici. Jedna od prvih mjera koje je počeo sprovoditi evropski proorijentisani Sultan Selim III bila je reforma vojnog sistema, kojom su kao posebna formacija uvedeni „nizami-džedid“ i redovna vojska, a što je prilikom prvog pokušaja regrutacije, 1806. godine, naišlo na žestok otpor janjičara, koji su u tome vidjeli prijetnju za tokom vremena stečene privilegije. Već naredne godine nezadovoljstvu janjičara pridružile su se i široke narodne mase, što će rezultirati raspuštanjem novouspostavljenog vojnog korpusa i povlačenjem sa prijestola Sultana Selima III, 29. jula 1807. godine.

[3] „… Bosanski veziri, carski namjesnici, sjedili su od 1639. do 1851. godine u Travniku, vezirskom gradu, a zapovjednik bosanskih janjičara u Sarajevu; tvrđavama su upravljali dizdari, a gradovima kapetani. Uz to su gradovi imali svoje ajane. Kapetanska čast je bila nasljedna. Kapetani su bili apsolutni gospodari svojih kapetanija. Oni su mahom iz starih plemićkih porodica, ali ima slučajeva, da se kapetanije dočepao koji put i neplemić.” (Hamdija Kreševljaković, Husein-kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne, Napredak, kalendar za 1931-32.)

[4] Pored tradicionalnog plemstva po krvi, početkom XVIII stoljeća nastalo je i novo vojno-političko plemstvo – kapetani i ajani. I jednima i drugima reforme centralne vlasti ugrožavale su pozicije i moć koju su imali.

[5] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Centar za bošnjačke studije, Tutin 2007., str. 334.

[6] Na vraćanje tih područja Srbiji Osmansko carstvo se obavezalo potpisivanjem Jedrenskog mirovnog ugovora o miru, 14. septembra 1829. godine.

[7] Povod za vijećanje kapetana, od 20. januara do 5. februara u Tuzli, bio je nagovještaj ukidanja kapetanija. Na sastanku je dogovoreno neprihvatanje reformi i odupiranje uvođenju nove vojske, novih poreza, ustupanju podrinjskih nahija Srbiji i itaknut zahtjev za nezavisnost Bosne.

[8] Hamdija Kreševljaković, Husein-kapetan Gradašćević – Zmaj od Bosne, Izabrana djela, IV, Sarajevo 1991., str. 33.

[9] Ejup Mušović, Pokreti Muslimana u novopazarskom kraju protiv reformi sultana Mahmuda II, str. 78.

[10] Mustafa Memić, Bošnjacu – Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Muslimansko nacicionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo 1996., str. 196.

[11] Ibid.

[12] Pri povratku u Bosnu vojska Husein-bega Gradaščevića dočekana je uz veliko narodno oduševljenje i podršku.

[13] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Centar za bošnjačke studije, Tutin 2007., str. 335.

[14] Ejup Mušović, Pokreti Muslimana u novopazarskom kraju protiv reformi sultana Mahmuda II, str. 93.

[15] Bošnjaci Sandžaka su ovom pokeretu dali od 3.500 do 4.000 boraca, što je činilo trećinu ukupnih snaga kojima je Huseina-kapetan Gradaščević raspolagao. Pod komandom Đul-bega Šabanovića, gusinjskog kapetana, bilo je 300 boraca iz Gusinja, 250 iz Plava, 150 Vasojevića; iz Bijelog Polja bilo ih je 100. Isto toliko bilo je i Boraca iz Kolašina. Husein Hot je imao 500 boraca, a Hasan Hot 700 boraca, Hadži Mujaga Prijepoljac imao je odred od 600 boraca. Nije utvrđeno koliko je bilo boraca iz Novog Pazara, ali je poznato da ih je bilo u značajnom broju.

[16] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Centar za bošnjačke studije, Tutin 2007., str. 336.

[17] Ibid.

Izvor: monografija “Sandžački Bošnjaci”, Muhedin Fijuljanin, CBS 2010.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>