Svaki put kada se u gasulhani susretne sa smrću, Alma osvježi shvatanje svrhe života

103
Foto: stav.ba

“U ovom poslu sam vidjela da su djeca uvijek djeca, bez obzira koliko godina ljudi imali. Žene znaju ući u gasulhanu da poselame svoju majku i da im prouče Fatihu, a i same su nane. Oni uđu i stanu tu, a ja samo vidim djecu. Kažu: ‘Draga mama’, priđu, pomiluju je, poljube je u čelo. Baš kao da su neka dječica ušla u gasulhanu da vide mamu posljednji put. Zna to biti izuzetno dirljivo”

Alma Hadžić učinit će nam se zbog svoje skromnosti naizgled jednom sasvim jednostavnom i običnom osobom. I to je tako dok je ne upoznate. Rođena je u Tešnju 1970. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Djetinjstvo provodi u tešanjskim mahalama pod okriljem nane, u vremenu dok su isključivo nane čuvale svoju unučad jer u manjim mjestima u tim godinama socijalizma nije bilo obdaništa. Alma kaže da se svog djetinjstva sjeća kao izuzetno sretnog perioda života, prepunog bezbrižnosti i slobode. Nakon srednje škole, Alma Hadžić upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Bila je treća godina kad se zaratilo, zbog čega se vraća u rodni Tešanj i tamo provodi cijeli rat. U Tešnju radi na lokalnom radiju kao novinar, a poslije rata dolazi u Sarajevo. Od 2008. godine radi na Radiju BIR i danas je glavna urednica programa.

Prilikom gasuljenja nema puno razgovora i priče

Pored ovog zaposlenja, Alma oprema i gasuli mejte i za dženazu priprema ženske osobe. Kaže da je splet životnih okolnosti upoznao s ovim poslom, o kojem nikada u životu nije ni sanjala da bi se baš ona mogla njime baviti: “Trenutno živim u Hadžićima. Kada smo tek doselili u Hadžiće, muž je dobio posao profesora arapskog jezika u srednjoj školi. U džematu Grivići, koji je bio povratnički, ljudi su tek bili obnovili džamiju i trebao im je imam. Predložili su mom mužu da bude honorarno tu imam u džematu, tako da je muž istovremeno predavao u školi i bio imam u džamiji. Pošto u našoj tradiciji uz efendiju ide i efendinica, i njegova hanuma preuzima neke zadatke i zaduženja, pa je to bilo skoro uvijek slučaj i neko pravilo da efendinica oprema i gasuli mejte i za dženazu priprema ženske osobe. Zaista o tome ništa nisam znala i nikada nisam razmišljala, vjerovatno i zbog toga što nisam završila medresu ili fakultet islamskih nauka, ali kasnije sam tek saznala da to nije presudno kada je u pitanju obavljanje ovog posla. Gasalka možete biti ako naučite propise, neko vam onda to mora i praktično pokazati, a svakako da mora postojati i želja da se radi ovaj posao”, tvrdi Alma, te dodaje kako postoje osobe koje ne mogu raditi ovaj posao i da to treba razumjeti, jer se ipak radi o specifičnim okolnostima i ne tako običnom zanimanju i, bez obzira što su ljudi i muslimani i vjernici, opet imaju određenu zadršku od ovog posla.

Na ovaj je način Alma davala podršku svom mužu jer je imamu jednog džemata uvijek lakše kada njegova supruga s vremena na vrijeme preuzme neke njegove obaveze, bilo da se radi o učenju djece u mektebu, bilo da su u pitanju neka predavanja. Alma kaže kako je imamu uvijek lakše ako ima podršku u supruzi i da se ta pomoć i podrška uvijek osjete i na džematu. “Punih 15 godina bavim se ovim poslom. Sjećam se prvog gasuljenja. Ostao mi je upečatljiv upravo zbog toga jer su to bili trenuci kada sam odlučivala hoću li se baviti ovim poslom. Tako sam to prihvatila da je to jedna od onih stvari koju na prvu ili možeš ili ne možeš raditi, a pogotovo kada je to nešto što nisi nikada prije vidio niti si prisustvovao nečemu sličnom. Vidite, imaju određeni propisi koji se prema hanefijskom mezhebu trebaju ispoštovati, sve se to teorijski može naučiti. Ali, praktično kako to izgleda, kako se suočiti s tim, to je već nešto sasvim drugo. Smatrala sam da je najbolje da to prvi put učinim s osobom u koju imam potpuno povjerenje i koja će preuzeti posao ako ga ja ne budem u stanju završiti do kraja. Moja zaova Ramza, koju sam tada pozvala, također je efendinica koja gasuli mrtve u džematu Ljetinić u Tešnju. Ona je prekaljena u ovom poslu i u svom džematu uživa izuzetan ugled, a znam da su žene iz drugih džemata širom Bosne ostavljale u amanet da ih baš ona ogasuli kada presele. Tada sam vidjela da je to malo kompleksniji posao nego što se to na prvi pogled činilo”, prepričava Alma.

Foto: stav.ba

Desilo se to da je neka žena u Alminom džematu preselila, pa ju je muž upitao da proba da je ogasuli, jer mu je već ranije spomenula da ima želju da to nauči. Pozvali su zaovu Ramzu, koja je odmah došla. “Ušle smo, i to mi je bio prvi put da vidim mejta i uopće taj prostor i ambijent gasulhane. Ona mi je odmah dala par savjeta i preporučila mi da pratim šta radi od samog ulaska u gasulhanu. Sve što me zanimalo rekla mi je da dobro upamtim kako bih je mogla kasnije pitati, jer prilikom gasuljenja nema puno razgovora i priče. Taj prvi put nisam uopće razmišljala o tome kako se osjećam, jer sam željela naučiti posao što bolje. Trudila sam se da zapamtim redoslijed stvari koje se moraju uraditi i sjećam se da sam čak imala i neku bilježnicu. Bila sam potpuno skoncentrirana šta se treba raditi, na koji način se određene stvari trebaju obaviti. Sjećam se određenih savjeta koje mi je zaova dala i kako da prevaziđem određene poteškoće na koje mogu naići. Ovdje ne mogu zalaziti u detalje jer je to prvi i osnovni uvjet ovog posla”, objašnjava Hadžić, kazavši da nema nikakvog razgovora o tome šta se događa u gasulhani.

Nakon što osoba preseli, članovi porodice znaju biti izuzetno zahtjevni i vole zalaziti u detalje gasuljenja. Alma se prisjeća nekih slučajeva gdje su merhumi bili dugo bolesni te dođe do određenih promjena na tijelu, pa porodica onda nakon preseljenja zna nadugo i naširoko ispitivati o ovome ili onome detalju, jer često ljudi nisu upoznati s ovim pravilom. “Kada me tako stanu ispitivati, samo im kratko odgovorim da je sve bilo u redu, elhamdulillah. Onda ljudi nekada odu nezadovoljni, a ne znaju da o tim detaljima koje vidim prilikom gasuljenja nema razgovora čak ni s najbližom porodicom. Nema tu razgovora čak ni s članovima porodice koji prisustvuju gasuljenju i svakako imaju pravo na to. Njima se odmah na početku, prije samog ulaska u gasulhanu, skrene pažnja da se ne smije nakon gasuljenja ni s kim pričati o onome što se tu vidjelo, bez obzira o čemu se radi. Naravno, možda će neko nekad negdje nešto i reći, ali važno je da se naglasi koliko je bitno to čuvanje onoga što je pokriveno. To je na kraju avret i tu je izuzetno ružno da se ono što je pokriveno iznosi na javnost. To je, zapravo, pitanje dostojanstva i sam obred radi se iz poštovanja prema Allahovom, dž.š., stvaranju, jer Allah, dž.š., svakog stvara drugačije i iz poštovanja prema Allahu, dž.š., s tijelom koje je ostalo nakon što ga je duša napustila lijepo se postupa”, naglašava Hadžić.

Kupanje i pranje tijela odvija se pod pokrivačem. Sve se radi uz učenje dova, zikra, ajeta iz Kur'ana. Često se uče sure Mulk i Jasin, a ukoliko se više osoba nalazi u gasulhani, razgovor se svodi na najmanju moguću mjeru. Sve ovo znanje, pojašnjava Alma, dolazi iz višegodišnjeg iskustva gasalki, pa je svaki savjet koji joj je u samom početku njena zaova dala bio od velike koristi i sasvim sprovodiv u praksu. “Često smo se znale prilikom zajedničkih susreta i druženja naći u situaciji da se ljudi čude kako sasvim normalno i prirodno o tome pričamo, pa bismo im kratko objasnile kako stoje stvari: ‘Znate, ljudi nisu svjesni da je mnogo lakše raditi s mrtvima nego sa živima.’ Nakon toga nas više niko ništa ne bi pitao”, kroz smijeh će Alma.

U Japanu također postoji praksa kupanja mrtvih, a također se mrtvi kupaju i u jevrejskoj tradiciji. Prije nekoliko godina, u Mostaru je umrla stara Jevrejka koju nije imao ko okupati, pa su je ogasulile mualime Medžlisa Islamske zajednice Mostar. Alma se sjeća da su kasnije žene iz te jevrejske porodice bile vrlo aktivne u međureligijskom dijalogu, pa su navodile to kao lijep primjer na nekom međureligijskom susretu. “Svi mi znamo da ljudi ne nose ništa s ovog svijeta, samo dva komada platna. Kad se čovjek suoči s tom istinom, onda se malo zapitamo o svojoj svrsi i ulozi u ovom životu. Vjerovatno zbog toga, ovaj posao apsolutno mijenja moj pogled na život. Allah dragi određuje kad će ko preseliti. Zna se desiti da jedan određeni period nemamo smrtnih slučajeva u džematu. S druge strane, čovjek je takav, stalno se sekira za svašta nešto. Povede te sekiracija za ovo, briga za ono, jednostavno nisi imun na neke stvari. Onda se dogodi da mi jave da imamo dženazu. Svaki put kada se na ovaj način susretnem sa smrću, na neki način mi se osvježi shvatanje svrhe života. To je kao da ponovo obnavljam svoj takvaluk, vjerovanje, uvjerenje, razmišljanje o tome kako će svi ljudi biti proživljeni, i onda ta neka situacija koja me ranije toliko nasekirala, zarobila i preokupirala moje misli postane sasvim nebitna i bezvrijedna”, priča Alma.

Kada opremite umrlog, pogledate ga i imate osjećaj kao da se sada tek rodio

“Eh, sad se možemo zapitati zašto u nekim teškim situacijama ne usredsredimo svoje misli i odmah se ne dozovemo. Mislim da je to zato što nismo u stalnoj vezi s Gospodarom, nismo Ga svjesni, pa se malo pogubimo. Hvala Bogu dragom pa se nakon svakog belaja uspijemo vratiti na onu osnovnu tračnicu. Divim se ljudima koji su u stanju shvatiti ove stvari istog momenta, u trenutku dok se neki problem dešava. Tih je izuzetno malo. Za njima su i oni koji to kroz život shvataju, a najviše je onih koji ove stvari, nažalost, nikada ne shvate. Kada mi jave da je neko preselio, odem u gasulhanu i vidim svu besmisao silnih lažnih problema koji zapravo nemaju nikakvu težinu kada se čovjek vrati i dozove. Voljela bih kada bih mogla ova neka saznanja prenijeti na svoju djecu kako bi malo lakše prošli kroz život, kako ne bi pravili određene greške i traženja koja sam ja pravila. Ali, zapravo, onda shvatim da i oni moraju imati svoj put i svoja iskustva. Mislim da je meni kao osobi ovaj posao izuzetno koristio i hvala dragom Allahu.

Foto: stav.ba

Alma je bila prisutna i u situacijama gdje ljekari kažu da više ne smiju davati sredstva za umirenje članovima porodice jer im ništa ne pomaže i određena osoba ne pokazuje znakove smirenja zato što su veliki emotivni procesi u pitanju. “U tim situacijama ne pomažu lijepe riječi i tu je najbolje uzeti čovjeka i izolirati ga iz društva. Samo im kažem da moram hitno s njima razgovarati. Tu se onda situacija malo uozbilji, svi ljudi posmatraju šta se to sad dešava. Odvedem ih u toalet da se malo umiju i da dođu sebi. Ljudi različito reagiraju na smrt, pa tako imate ljude koji glasno plaču, a imate i one koji samo šute i ništa ne progovaraju. Tu obično primjenjujemo ono pravilo u pružanju prve medicinske pomoći: ‘Ko puno galami, njega ostavi sa strane, a ko je tih i miran, njemu pod hitno priđi da vidiš u kakvom je stanju.’ Zna se desiti da ljudi danima ne progovore nijednu riječ nakon što im neko preseli, pa onda mi sugeriramo da porodica obrati pažnju na njega i da se obrati ljekaru ako se takvo stanje nastavi”, priča Alma.

“Meni su lično najteže situacije kada su u pitanju djeca i bebe. To su džennetske ptice. Dok ih kupam, često im znam i tepati. Govorim im: ‘Drage moje kose, ko li će ih u Džennetu češljati?!’ To su jako potresne situacije. Budu tu i roditelji prisutni, pa ih onda tako na neki način tješim. Djeca su džennetske ptice.

Kada je u pitanju gasuljenje i opremanje mejta, poznato je da se koriste mirisi prilikom opremanja. U prijašnjim vremenima mirisi su se donosili od hadža do hadža, pa se znalo desiti da ljudi ostave u amanet nekome da mu ćefine namiriše tim hadžskim mirisom. U Bosni su se, pored mirisa, u prijašnjim vremenima u ovu svrhu koristile i trave ruta i bejturan. Ove su trave uzgajane u mahalama i avlijama i dobro se znalo za šta se koriste. Alma kaže kako se i danas zna desiti da neko donese ili rutu ili bejturan, pa se onda one fino izrune po ćefinima, iako danas postoje i razni mirisi. “Na kraju, kada otpremite umrlog, pogledate ga i imate osjećaj kao da se sada tek rodio. I oni onda takvi idu svom Gospodaru. Ima tu nešto veličanstveno”, dirljivo će Alma, te kaže da ljudi često gasalke zamišljaju da su to neke bule koje sjede u kući u nekom molitvenom prostoru i da ništa drugo ne rade.

“Kroz angažman na Radiju BIR, a i kroz ovaj posao opremanja ljudi na onaj svijet, nastojim da doprinesem svom društvu. U svakom slučaju, drago mi je što sam uvijek s našim ljudima, živim ili mrtvim”, zaključuje Alma Hadžić.