Pobjeda bosanskog jezika u Sandžaku i Hrvatskoj

46

Za Akos.ba piše: Admir Lisica

Na prvi pogled čini se da većinu učenika u regionu očekuju isti zadaci, te da u odnosu na prethodnu školsku godinu nema većih promjena osim što ih sa razredom više očekuju i malo veće obaveze. Međutim, za učenike u Sandžaku, ova školska godina dočekana je sa posebnom euforijom. Razlog za to je svakako odobrenje o primjeni udžbenika na bosanskom jeziku za sve one učenike koji to žele. Slično raspoloženje sigurno će vladati i u Republici Hrvatskoj, jer je prije par dana i zvanično odobren nastavni program bosanskog jezika i kulture za Bošnjake koji žive u ovoj državi.

Multietničnost i jačanje međusobnih odnosa

Odlukom Ministarstva prosvjete nauke i tehnološkog razvoja Srbije o odobrenju izdavanja udžbenika na bosanskom jeziku koje je zahtjevalo Bošnjačko nacionalo vijeće zadovoljeni su zahtjevi bošnjačke nacionalne manjine. Također, Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske prije nekoliko dana donijelo je odluku da je bošnjačkoj nacionalnoj manjini na teritoriji Republike Hrvatske odobren program za učenje bosanskog jezika u osnovnim i srednjim školama, a po zahtjevu Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.

Ovi su potezi sigurno korak ka jačanju međusobnih veza sa Bošnjacima, te potvrda spremnosti za ulaganje u multietničnost i dobre odnose na ovim prostorima. Naravno, ovakve odluke trebale su da se dese mnogo ranije, međutim i ovo je veliki uspjeh za bošnjačku manjinu u ovim državama. Svakako, pozitivne informacije koje dolaze iz regiona, ne bi bile dočekane sa dozom čuđenja da je bosanski jezik dozvoljen na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Upravo je to paradoksalno u čitavoj situaciji da se bosanski jezik može učiti bez problema u Srbiji i Hrvatskoj, ali ne i u RS-u, koja čini sastavni dio države Bosne i Hercegovine.

Šta Srbija uradi, manji bh. entitet pokvari

Sjećam se kraja devedesetih godina kada sam pohađao osnovnu školu Osman Nuri Hadžić na Dobrinji u improviziranim podrumskim prostorijama, koje su se nalazile veoma blizu zamišljene entitetske linije razgraničenja, u takvim uslovima postojala je mogućnost opredjeljenja za jedan od tri ravnopravna jezika bosanski, srpski ili hrvatski. Također, tokom srednjoškolskih dana učenici su imali pravo opredjeljenja za učenje jezika koji želi. Mnogo godina nakon što sam završio osnovno i srednje obrazovanje, situacija u Sarajevu, ali i u ostalim dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine je još bolja.

Jedan u nizu koji podrvrđuje ove moje tvrdnje je i grad Maglaj, u kojem nastavu na srpskom jeziku drži povratnica koja je studij srpskog jezika završila u Banja Luci. Ipak, sve pozitivne stvari koje su urađene po pitanju provođenja nastave bosanskog jezika u Srbiji u posljednjih nekoliko godina, kao da nemaju odjeka u RS-u, čija vlast i dalje osporava pravo bošnjačke djeca da uče bosanski jezik. Da stvar bude još i gora, nadležni u manjem bh. entitetu osporavaju i naziv jezika, koji nazivaju „jezik bošnjačkog naroda“. Stoga, očigledno je da iz manjeg entiteta ne slijedi politiku „svog saveznika“ sa kojim ima posebne veze, jer da je tako ove jeseni bi bošnjačka djeca koja žive u RS učila bosanski jezik, kao što će to biti slučaj za djecu u Sandžaku i Hrvatskoj.