U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin
Piše: Hamza Ridžal | STAV
Novi Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića izazvao je reakcije kakve u našoj društvenoj zajednici rijetko izazove jedna knjiga. Iako autor tvrdi da je riječ o drugom dopunjenom izdanju, prije će biti da se radi o potpuno novom normativnom priručniku utemeljenom na drugačijoj jezičkoj politici od one na kojoj je bilo zasnovano prvo izdanje, objavljeno 1996. godine.
Nezahvalno je proračunavati koliko novi pravopis ima veze s tim što je Halilović potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, ali činjenica da je to Halilović učinio u vrijeme izlaska novog pravopisa iz štampe svjedoči više o Halilovićevim marketinškim nego lingvističkim kvalitetama. Deklaraciju o zajedničkom jeziku nije potpisao niko od lingvista koji su učestvovali u izradi normativnih jezičkih priručnika u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Tim je potpisom novi pravopis izgubio legitimitet normativa bosanskog jezika jer je Halilović, stavljajući svoje ime među potpisnike Deklaracije, eksplicitno negirao bosanski kao zaseban jezik, dajući mu status varijante zajedničkog, kojeg bi na osnovu historijskog iskustva, prema Snježani Kordić, najutemeljenije bilo zvati srpskohrvatskim jezikom. Ipak, ne treba misliti da se Halilović time odrekao svih svojih ranijih stavova. Nije, barem ne onih koje je zastupao do 1992. godine.
S promjenom političkog sistema mijenjao se i Halilovićev svejetonazor
Tako je Halilović u svojoj knjizi Bosanski jezik 1991. godine pisao: “Sve ono što Srbi imenuju srpskim, Hrvati hrvatskim, Muslimani bosanskim, te narodni govori i književni jezik Crnogoraca, plus govori i književnojezička aktivnost svih onih koji se ne osjećaju u nacionalnom smislu pripadnicima spomenuta četiri naroda, a aktuelno i kulturno-povijesno pripadaju istome jeziku, čini sadržinu termina najvišega reda – srpskohrvatski jezik. Tom je imenu, dakle, rezervirano mjesto na hijerarhijskom vrhu terminosistema u disciplini koja se zove serbokroatistikom. Ovo tim prije, što nijedan drugi termin nije u toj mjeri sveobuhvatan; iz njega se generišu svi ostali. (…) Ne vidim, lično, da bi naučnu disciplinu serbokroatistiku trebalo drugačije zvati, kao ni jugoslavistiku, bez obzira na bilo kakve izmjene u političkoj sferi na ovim prostorima.”
Druga faza na Halilovićevom naučnom putu bila je odbacivanja zajedničkog jezika te isticanje potrebe za normiranjem i standardiziranjem bosanskog kao zasebnog jezika i kao izraza nacionalne borbe za nezavisnost. “Posljednja bitka koju bije jedan narod jeste ona za (standardni) jezik. Ovo ističu autori koji su svjesni važnosti standardnoga jezika kao osnove kulturnoga identiteta, činioca koji bitno određuje okvire nadosobne identifikacije, kojim se prevladavaju prostorne i vremenske raznolikosti”, pisao je Halilović u brošuri Bosanski jezik u izdanju Pres-centra Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tada Halilović, probuđen četničkim granatama, nije sanjao o bosanskom kao o jeziku svih Bosanaca i Hercegovaca, svjestan da i pravo na njegov fizički i duhovni život ugrožavaju i neki iz Bosne i Hercegovine.
Imperativ standardizacije bosanskog jezika, smatrao je tada Halilović, ticao se isključivo Bošnjaka: “Stabilizirana norma bosanskog jezika, koja bi kao svoja trebalo da bude prihvaćena od svih Bošnjaka, poslužit će našem duhovnom okupljanju, ‘zbijanju safova’ i predstavljat će značajnu branu cijelo stoljeće dugom čejrečenju, i svakovrsnom asimiliranju i slijeva i zdesna, našeg nacionalnog bića. Otuda proističe značaj standardnoga jezika za povijesnu sudbinu naroda, značaj normativnih priručnika (pravopisa, rječnika, gramatike)”, pisao je Halilović 1995. godine. Simptomatično je što se ova druga faza podudarila s potpunom promjenom političkog sistema u Bosni i Hercegovini i dolaska na vlast Stranke demokratske akcije, koja je tih godina radila na vraćanju izgubljenih nacionalnih označitelja i simbola bošnjačkog naroda. Posredstvom te iste stranke, Senahid Halilović 1996. godine dobio je 50.000 maraka, što je u to vrijeme bilo bogatstvo, da napravi Pravopis bosanskoga jezika.
Druga Halilovićeva faza trajala je od agresije na Bosnu i Hercegovinu i poratnih godina u kojima je ustoličen kao nacionalni lingvista nulte kategorije, pa sve do pred osvit izlaska novog pravopisa 2018. godine. Tada se počinje ispoljavati Halilovićeva neobična proizvoljnost. On bi da normira bosanski jezik, što je nekada, smatrao je, trebalo zbiti safove Bošnjaka i predstavljati branu čejrečenju, ali bi u isto vrijeme da ta norma predstavlja normu zajedničkog jezika.
To znači da je Halilović predano normirao višestrukosti, kako bi svi, nekako, bili zadovoljni. Ne dovodeći u pitanje Halilovićeve iskrene namjere – što je teško s obzirom na niz netačnosti izrečenih u programu N1 televizije, poput one da nijedan zakon u Bosni i Hercegovini ne sadrži specifične oblike s glasom “h” koji su bili kandidirani u Pravopisu iz 1996. godine, iako i ovlašni pregled službenih listova objavljenih svih ovih godina to demantira, pa, naprimjer, krivični zakoni BiH i Federacije BiH imaju i lahko, olahko i lahkomislen, a i u različitim zakonima u RS-u upotrebljava se glas “h” – moramo primijetiti da je norma u novom pravopisu relaksirana u mjeri koja ozbiljno dovodi u pitanje potrebu za pravopisom. Kako zapisa prof. dr. Ismail Palić, Halilović je novim pravopisom usvojio i primijenio lingvističko pravilo Piši kako hoćeš.
Zajednički jezik – “jalov posao”
U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin. S druge strane, zaboravlja se da je upravo bosanski jezik ona identitarna kategorija oko koje se okupio najveći broj građana Bosne i Hercegovine na posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, iste one godine u kojoj je na snazi bio Halilovićev Pravopis iz 1996. godine. Čak se 52,86% stanovništva izjasnilo da govori bosanski, a Bošnjaka je, prema popisu, bilo 50,11%. To pouzdano svjedoči da su se i neki nebošnjaci izjasnili kako govore bosanskim jezikom, uprkos “rigidnoj” normi važećeg pravopisa. Pouzdano znamo i to da oni koji negiraju naziv bosanski jezik i njegovo postojanje neće promijeniti svoje mišljenje samo zbog toga što im podilazi novi pravopis jezika kojeg oni ne priznaju.
Ako na trenutak smognemo snage u nastojanju da istinski razumijemo njegova najnovija lingvistička stanovišta bez namjere da ga unaprijed osudimo, uvidjet ćemo da je Halilović u strašnom raskoraku između lingvistike i antropologije. “Moderna antropologija ne samo da ne zanemaruje već ona uzima zajednička uvjerenja i tradicionalno shvaćanje određene nacije o sebi kao neposrednu istinu. Iako su neka takva uvjerenja možda mitska, u smislu da su oprečna dokumentiranim činjenicama ili podrazumijevaju nadnaravne događaje i bića, činjenica da pripadnici neke kulture ta uvjerenja smatraju istinitim i da ona oblikuju njihove živote, misao i identitet čini ih važnijim od stručne analize koja ta uvjerenja smatra mitskima.
Sagledamo li široku sliku, koga briga ako nekoliko tisuća lingvista smatra da su srpski i hrvatski isti jezik ili da je kineski jezik zapravo skupina različitih, ali srodnih jezika, kad nebrojeni milijuni vjeruju suprotno, a upravo na njihove živote to pitanje izravno utječe”, piše John Joseph u tekstu Jezik i nacija. Da se Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo koriste potpuno jednakim oblicima engleskog jezika, smatra on, imperativ komunikacije bio bi zadovoljen, ali imperativ identiteta ne. Isto tako, činjenica jeste da se Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi međusobno razumiju, ali da ogromna većina pripadnika svih četiriju naroda smatra da govori zasebnim jezikom. Ne smatraju to toliko zbog lingvističkih, koliko zbog antropoloških razloga i sjećanja na svježa historijska iskustva kada nas uvjerenje da govorimo jednim jezikom ipak nije spasilo rata. Halilović, s druge strane, ponovo smatra da govorimo jednim jezikom i da se radi o jednom standardu iako je nekada takva stajališta kritizirao.
“Ukratko, put koji je vodio zajedničkom standardnom jeziku četiri jednojezička južnoslavenska naroda bio je dug, mukotrpan i – ispostavilo se – jalov. Učinak je, naime, bio takav da nije mogao zadovoljiti čak ni one koji su ga trasirali – Srbe i Hrvate. Tek što je, kako rekosmo, dosegnuta bila zajednička norma, krenuli su i divergentni tokovi projiciranja zasebnih, nacionalnih normativa. Razgradnja zajedničke norme, vidjeli smo, otpočeta je na hrvatskoj, i spremno dočekana na srpskoj strani. Dakle, mimo Bošnjaka, bez njihova udjela u tome, baš kao što je ranije i sa uspostavljanjem iste bio slučaj. I šta je preostalo Bošnjacima: da uzmu, kao svoje, ili srpske ili hrvatske priručnike – ili da pristupe izradi svojih, prema svojoj mjeri i potrebama. A jasno je svakome, valjda, čemu šta od ovo dvoje vodi”, pisao je Halilović 1995. godine. Sada je, vidimo iz slučaja novog pravopisa, Bošnjacima preostala i treća opcija: da prema svojoj mjeri prave srpskohrvatske priručnike, stidljivo ostavljajući i specifičnosti bosanskog izraza kao mogućnost u govoru i pisanju. To je učinio Halilović s novim pravopisom, koji bi se, tvrdi, trebao zvati bosanskim.