Vijećnik liste Vakat je: Sandžak mora postati autonomna regija

0
92

Piše: Esad Rahić

Sandžak nema izbora. Ili će ostvariti status autonomne regije u okviru Republike Srbije ili će sandžački Bosnjaci polako, ali sigurno nestati sa ovih prostora. Zahtjev za autonomijom nema karakteristike separatizma i secesije. Takve tvrdnje su obična laž i demagogija koje treba da nas skrenu sa pravog puta. Zahtjev za autonomijom je stvaranje neophodnog pravnog okvira koji će obezbjediti uslove za opstanak budućih generacija Bošnjaka. Pri tom granice Republike Srbije ostaju nedodirljive i nepromjenljive. Jedino što se mijenja i to u pozitivnom smislu je status sandžačkih Bošnjaka.

U državi u kojoj su ratni zločinci vodeći junaci i patriote dobrog dijela medija, u zemlji u kojoj u republičkoj Skupštini su poslanici osuđeni ratni zločinci, u zemlji koja nema volje i hrabrosti da usvoji Rezuluciju o Srebrenici, u zemlji u kojoj njeni vodeći državnici negiraju genocid nad Bošnjacima, jedini oblik opstanka našeg naroda i zaštite njegovih vitalnih interesa je autonomija.

Mi smo jedini narod-žrtva koji prvi od svojih dželata traži pomirenje. Valjda bi bio normalan redosljed da oni koji su počinili masovna etnička čišćenja, nezapamćene zločine i genocid prvi pruže ruku pomirenja i traže oproštaj.

Poslušnost, snishodljivost, ponižavajuće podaništvo i pokornost nas neće dovesti do izlaza iz mračnog tunela prošlosti i sadašnjosti. Sandžački Bošnjaci preko sto godina ćute i trpe. I kontinuirano im je sve gore i gore. I sve ih je manje i manje.

Mi smo regija bez ikakve ekonomije i privredne infrastrukture. Sandžak je teritorija u kojoj Republika Srbija skoro ništa ne ulaže. Sve strane investicije završavaju u drugim dijelovima Srbije. Mi kao da za beogradski režim uopšte ne postojimo.

Naša djeca masovno odlaze na zapad i često obavljaju najprljavije i najteže fizičke poslove. Donose ih sve češće u mrtvačkim sanducima. Sandžak se pretvara polako, ali sigurno u najveći starački dom u Evropi.

Ono što nije uspjelo fizičkim nasiljem i represalijama završava se vrlo efikasno ekonomskim genocidom.

Ako tačke 23 i 24 prođu uz naše odobravanje i poslušno klimanje glavom mi onda i ne zaslužujemo bolju sudbinu od one koja nas već prati.

Oni koji su vječiti defetisti i dezerteri među nama, neka konačno odstupe i prepuste mjesto onim hrabrijim i odlučnijim. Krajnje je vrijeme da se probudimo iz stogodišnjeg ružnog sna koji nas vodi u još ružniju i neizvjesniju budućnost. Nemamo pravo da svojim kukavičlukom oduzimamo pravo na ljepše i ružičastije sutra našim potomcima. Šutke i bez glasa smo etnički gubili grad po grad: Pljevlja, Novu Varoš, Priboj, Berane, Bijelo Polje…

Ako bi ijednom narodu trebalo da bude bolje zbog sukcesivne šutnje i klimanja glavom, to bi trebalo upravo nama sandžačkim Bošnjacima. Ali nažalost, sve nam je gore i teže i bezizlaznije.

Ovo je doba sandžačko Termopile. Ako i ovaj put ustuknemo i povučemo se u rovove šutnje i kukavičluka, onda i nemamo pravo na bolju sudbinu.

Uradimo konačno nešto za Sandžak. Ne zbog nas, već zbog naše djece.