Sljedbenici velikosrpskih ideja ne odustaju od negiranja bosanskog jezika

0
135

Piše: Esad RAHIĆ

Srbija deklarativno teži ka Zapadu, ka Evropskoj uniji, ali njen mentalni sklop još je uvijek duboko ukorijenjen i usidren na Istoku, kao i u doba Svetozara Markovića. U Srbiji je vrijeme stalo. Bajati i već ubuđali i ustajali način razmišljanja o nacionalnom pitanju nije se u protekla dva stoljeća mnogo pomakao od razmišljanja Ilije Garašanina, Srpskog kulturnog kluba i Stevana Moljevića.

Vjerni sljedbenici velikosrpskih ideja i djela spomenutih ideologa očigledno su Odbor za standardizaciju srpskog jezika, Odeljenje za srpski jezik i književnost Srpske akademije nauka i umetnosti, Matica srpska i Katedra za srpski jezik i južnoslavenske jezike Filološkog fakulteta, koji očito i dalje negiraju bosanski jezik, pa samim tim i postojanje bošnjačkog naroda.

Sve vodeće srpske kulturne institucije na čelu s neiscrpnim rasadnikom velikosrpske ideologije, Srpskom akademijom nauka i umetnosti, jedinstvene su u svom toksičnom i kancerogenom pristupu viđenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iako je prošlo dva stoljeća, ove su institucije i dalje na stanovištima iznijetim u Srbi sve i svuda i u Načertanijama.

Narod i država koji negiraju genocid u Srebrenici, koji je priznala cijela međunarodna zajednica i najviše međunarodne sudske instance, teško može kročiti u demokratsku budućnost, sa sviješću koja nije mrdnula od načina razmišljanja Karađorđa Petrovića i njegovih vojvoda.

Najnovija odluka Programskog saveta Radio-televizije Srbije (RTS) da odbaci zahtjev Bošnjačkog nacionalnog vijeća da ta medijska kuća osnuje redakciju na bosanskom jeziku, jer na osnovu preporuke i mišljenja spomenutih institucija “nisu ispunjeni lingvistički, kulturni i pravni uslovi da se lokalni govor Bošnjaka u Raškoj oblasti smatra zasebnim jezikom, različitim od zvaničnog srpskog”, frapirala je cijeli bošnjački narod koji živi u Republici Srbiji i šire.

Ova odluka i ocjena Programskog saveta RTS je, naravno, saopćena 28. juna, na Vidovdan, na datum i praznik koji služi kao kamen temeljac velikosrpske nacionalne svijesti, ali zaboravljaju pritom da je na Gazimestanu 28. juna 1389. godine jedino bošnjački narod vojno pomogao srpskom narodu i da su cijelo lijevo krilo kršćansko-bogumilske vojske sačinjavali Bošnjaci pod komandom velikog bosanskog vojvode Vlatka Vukovića, najsposobnijeg vojskovođe kralja Stjepana Tvrtka I Kotromanića, koji je dvije godine ranije pobijedio osmansku vojsku u bici kod Bileće.

Zaboravljaju također da je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić sebe nazivao “kralj Srba i Bosne”, odnosno kralj Srbije i Bosne, i da on nije došao da pomogne Srbima u Kosovskoj bici kao strani vladar, već kao vladar koji je na Gazimestanu branio Srbiju kao njen legitimni kralj, jer je on po baki Jelisaveti bio unuk kralja Stefana Dragutina Nemanjića.

To je ujedno i odgovor na pitanje zašto Lazar Hrebeljanović do kraja života nosi skromnu titulu kneza. Pa zato što u njemu nije imalo nemanjićke krvi, pa samim tim nije imao u sebi vladarski genetski kod niti dovoljnu vojnu moć, koje bi mu omogućile da se proglasi za legitimnog nasljednika dinastije Nemanjić i za legitimnog vladara Srbije.

Nije zgoreg podsjetiti da je posljednji vladar despotovine Srbije bio također Bošnjak Stjepan Tomašević, koji je nakon ženidbe sa srpskom princezom Jelenom Branković dobio u miraz Srpsku Despotovinu.

Ali, vratimo se u surovu sadašnjost. Ovom preporukom donijetom na sjednici Programskog saveta RTS 21. juna, ova medijska kuća u saradnji s najvišim kulturnim instancama Republike Srbije nastavila je staru velikosrpsku politiku negiranja bosanskog jezika, Bošnjaka i države BiH.

Ovakva odluka jasno i nedvosmisleno otkriva nekoliko bitnih momenata. Kao prvo, da je Srbija još hiljadama kilometara udaljena od istinske demokratije i demokratskih tekovina evropske civilizacije i da su velokosrpska ideologija i ekspanzionistički apetiti ponovo u agresivnoj ekspanziji.

Drugo, da je RTS bastion i Bastilja diskriminatorske politike, koji je daleko od naziva javni servis građana Republike Srbije, i da bošnjački narod pod ovim uvjetima ne može ovu televiziju tretirati i prihvatiti kao svoju televiziju, već isključivo kao medijski punkt koji ima nedobronamjerne, negatorske i asimilatorske pretenzije prema njemu. RTS se ovakvom odlukom proklamirala kao javni servis isključivo srpskog naroda i zbog toga bošnjački narod nema prema njoj nikakve, pa ni materijalne obaveze, u smislu plaćanja mjesečne pretplate.

Treće, da je Srbija zemlja u kojoj njene najvažnije institucije ne poštuju njene zakone niti njen Ustav. Programski savet RTS prekršio je najviši zakon Republike Srbije, odnosno Ustav, član 79, koji jasno i decidno govori o pravu nacionalnih manjina na očuvanje svojih posebnosti, kao i niz drugih zakona. RTS ovakvom odlukom dokazuje da ne poštuje ni preporuke Evropske komisije da i manjine van Vojvodine imaju pravo na informiranje na manjinskom jeziku. Također negira činjenicu da je bosanski jezik priznat Zakonom o ratifikaciji evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima iz 2005. godine, kao i realnost da 17.500 učenika u Sandžaku uči iz 242 udžbenika na bosanskom jeziku koje su odobrili Ministarstvo prosvjete Republike Srbije. Treba naglasiti da je ovim zakonom, kao i implementacijom nastave na bosanskom jeziku u škole u Sandžaku, Srbija bila daleko ispred entiteta RS u BiH, čije vlasti ni na koji način ne priznaju bosanski jezik. A Bošnjaci su u Republici Srbiji u statusu nacionalne manjine dok su u RS-u konstitutivni narod. Iz ovog je do sada proizlazilo mnoštvo neugodnih pitanja za vlast u RS-u, koja tvrdi da u svemu slijedi standarde koje nameće Republike Srbija. Međutim, odluka Saveta RTS-a pokazuje da Srbi imaju unisonu politiku i da ustvari ne postoje razlike u odnosu prema Bošnjacima, bili oni manjina ili konstitutivni narod.

Postoji mogućnost, u koju lično ne vjerujem, da Upravni odbor RTS-a i njen generalni direktor Dragan Bujošević neće slijediti preporuku Programskog saveta, već da će se pridržavati Ustava i drugih zakona Republike Srbije, kao i međunarodnih preporuka i povelja i historijskih i aktuelnih činjenica.

Ali u zemlji u kojoj se vjerni turski sluga Marko Mrnjavčević (Kraljević), koji je i poginuo boreći se na strani Turaka, a protiv kršćana u bici na Rovinama 1395. godine, doživljava kao najveći srpski junak, a dosljedni i odlučni borac protiv Turaka Vuk Branković promovira kao najveći srpski izdajnik – sve irealno i nelogično je moguće.

Izvor: Stav.ba