Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ
Država Srbija ustanovljava Adresni registar, a iako je čitav posao, u skladu s planom, za tu svrhu posebno formiranog koordinacionog tijela Vlade, trebao biti okončan do kraja prošle godine, stvari su poodavno “izmakle kontroli”, a u pojedinim općinama sve je i dalje na “mrtvoj tački”. Posebno to pitanje najveće političke implikacije proizvelo je u Sandžaku, gdje, po pravilu, sve stvari dobijaju osobite – i nacionalne i političke konotacije.
Prema postojećoj zakonskoj regulativi u Srbiji, Adresni registar trebao bi sadržavati podatke o nazivima ulica i kućnim brojevima objekata u svim naseljenim mjestima u Srbiji i on bi, pored Centralnog registra stanovništva, Registra privrednih društava i Registra nepokretnosti, trebao biti jedan od osnovnih javnih registara u ovoj zemlji. Razlog njegovog uređenja, između ostalog, jeste i u činjenici da, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, nešto više od dva i po miliona građana Srbije živi na adresama bez određenog naziva ulice, a nešto više od tri miliona bez određenog kućnog broja (“nema ulice bb”). Čitav projekt podržava Svjetska banka, a u njegovu realizaciju uključeni su i Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, Republički geodetski zavod kao i, naravno, jedinice lokalne samouprave.
Rješavanje, svakako, počinje prvo od lokalnog nivoa, gdje u nacionalno mješovitim sredinama, kakav je Sandžak, zapravo počinju i svi problemi. Prvo oni pravne prirode, s obzirom na kompliciranu zakonsku proceduru, u skladu s kojom na prijedlog odluke o nazivima ulica mišljenje trebaju da daju, prethodno, općinski savjeti za međunacionalne odnose (koji su formirani na paritetnom principu i koji odluke mogu donositi isključivo konsenzusom svih članova tog tijela), te nacionalni savjeti nacionalnih manjina, čija bi mišljenja trebala, zapravo, biti i odlučujuća u čitavom tom procesu. Nakon toga, prijedlog ide na saglasnost nadležnom ministarstvu (za državnu upravu i lokalnu samoupravu), uz koju, na kraju, skupština jedinice lokalne samouprave može donijeti konačnu odluku; tro ili četverostepeno odlučivanje, reklo bi se.
Drugi, još žešći problem jeste to što trenutni nazivi ulica u sandžačkim gradovima i općinama ne odražavaju procentualnu zastupljenost stanovništva u njima i što bi to stanje, realno, trebalo nacionalno izbalansirati. Iako su i jedni i drugi, i Bošnjaci i Srbi, prvi kao većinski, a drugi kao manjinski narod na ovom području, svjesni te činjenice, kao i potrebe da se to treba riješiti na dobrobit svih, problemi su veoma brzo prešli tu ravan i sveli se na pitanje nacionalnog – i identiteta i ponosa u isto vrijeme. A kada se stvari na taj način počnu “rješavati”, problem veoma često postaje, zapravo, nerješiv.
Upravo se tako desilo i u Novom Pazaru, gdje je odluka o prijedlozima naziva ulica, koju je pokušala progurati Stranka demokratske akcije (SDA) Sandžaka, oborena već na početku skupštinskog zasjedanja, i to od svih ostalih odborničkih grupa, iz razloga, kako je saopćeno, neusaglašavanja prijedloga i nepoštovanja utvrđene zakonske procedure (propisanog postupka). Isto se to desilo i u Sjenici, a prekompozicija vlasti i u jednom i u drugom gradu “visila je o koncu”.
S manje problema, rješavanje već iskompliciranog pitanja prošlo je u Tutinu i Prijepolju. Tutin je tu stvar završio “rutinski”, postupajući po dobijenom prijedlogu iz Novog Pazara, ne ulazeći u činjenicu da je u nazivima bio i značajan broj onih koje nose imena biljaka, životinja, prirodnih pojava, pa čak i nekih građevinskih materijala (kreča npr.). Iako u ovom gradu većina nikada nije bila upitna, s obzirom na činjenicu da je SDA samu ima i da joj za tako nešto nije potreban niko drugi, kako će reagirati nadležno ministarstvo, u vezi s tzv. pitanjem procedure, ostaje da se vidi. Nešto je drugačije stvar riješena u Prijepolju, u kojem je “nacionalnost ulica” bila znatno bolje izbalansirana već od ranije, pa je i spor oko nekoliko novonastalih problema riješen znatno “elegantnije” – davanjem nepristrasnih imena bez bilo čijeg nacionalnog predznaka.
Koliko međunacionalni, toliko i unutarbošnjački spor oko naziva u Novom Pazaru i Sjenici počeo se odražavati sve više i na cjelokupna politička kretanja u cijelom Sandžaku. I dok se za Novi Pazar kao najveći problem ispostavilo “nametanje” pojedinih albanskih imena (u javnosti kasnije nazvano “pokušajem albanizacije”), Sjenica je, zapravo, bila na testu političke izdržljivosti (i održivosti) aktualnog općinskog rukovodstva, na čelu s ljudima iz SDA u prvom redu. Iako u prijedlogu naziva u ovoj općini nije bilo “spornih” albanskih imena, odluka, ipak, nije dobila podršku nijednog drugog odborničkog kluba.
Dvadesetak dana stvari su “tapkale” u mjestu, a “kamen” je prvo pomjerila Sjenica. Dogovorom najznačajnijih političkih predstavnika i jednog i drugog naroda, usaglašen prijedlog odluke proslijeđen je svim učesnicima u procesu odlučivanja i stvar se, čini se, počela rješavati. Da je tako, potvrdila je i sjednica Izvršnog odbora Bošnjačkog nacionalnog vijeća, na kojoj je, nakon krize oko inicijative o specijalnom statusu Sandžaka, o prijedlogu Sjenice dato pozitivno mišljenje, ovaj put kompletnog sastava Izvršnog odbora.
Šta, pak, sadrži najnoviji “sjenički paket” i ima li u predloženim nazivima imena na koje nadležni u Beogradu možda i neće dati saglasnost? Sporenja oko svih naziva u samoj Sjenici, kao i u cijelom Sandžaku, bilo je i ostat će i nakon sjednice skupštine, koja se očekuje “svaki dan”, a rasprave o tome, kako saznajemo, mogle bi trajati do unedogled, i s bošnjačke i sa srpske strane, naravno. Iako svjesni te situacije, predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti.
Sve to, opet, uz znatno adekvatnije poštivanje zastupljenosti i jednog i drugog naroda u ukupnom broju stanovništva općine. Prema mišljenju većine, takav pristup ovom pitanju zapravo je i jedini mogući način, ne samo da se uvaže nacionalne specifičnosti i identiteti obaju naroda već i da se u budućnosti gradi zajednički život koji će biti baziran na poštivanju identiteta i nacionalnih vrijednosti obaju naroda, koje ne moraju, apriori, biti kamen spoticanja za sve.
Kako se očekuje, primjer Sjenice trebao bi slijediti i Novi Pazar, kod kojeg je to pitanje nešto kompliciranije, ali ne i nerješivo. Kada se sve stvari, pored nacionalnog, svedu i na svakodnevni životni nivo, bit će, opet, i zadovoljni svi i nezadovoljni mnogi. Na priču o pobjednicima i gubitnicima, ipak, bila bi stavljena tačka.
Izvor: Stav.ba