Sandžački Bošnjaci na historijskom ispitu zrelosti

0
143

Piše: Zijo Sadiković

Ne tako davno, u kampanji za parlamentarne izbore Muamer Zukorlić grmio je na sav glas: “A ko će se drugi u skupštini suprostaviti Šešelju ako ne ja”. Nije trebalo dugo vremena da prođe, a da se ta prijetnja pretvori u ljubav, partnerstvo i najjače savezništvo.

Samo za naivne je ona mogla da zvuči ozbiljno, s obzirom na to da je Zukorlić izdao i prodao sve čega je mogao da se dohvati. Ako je najviši vjerski zvaničnik mogao da skine džube i ahmediju i obuče kožnu jaknu, ako je džamiju zamjenio skupštinom, ako je Aćif-efendija u Pazaru za njega heroj, a u Beogradu zločinac, onda je bilo jasno da takav čovjek nema ni skrupula, ni morala, ni obraza, ni principa. On samo ima cilj da po svaku cijenu bude neko i nešto. Ako treba i preko leševa da gazi, on će to činiti bez problema, ako treba da laže, krade, vara i obmanjuje i to će da čini, ako je potrebno da se udružuje i sa crnim đavolom, bez stida i srama će to uraditi.

Devedesetih godina, za vrijeme Miloševićeve vladavine, zvanični Beograd je pokušavao da Bošnjacima i Sandžaku nametne svoje političke predstavnike. Prvo je to bilo preko pojedinih Bošnjaka, koji su što milom sto prisilom, postajali članovi SPS. Kada je taj eksperiment propao, jer Bošnjaci nisu prihvatili takvu nepristojnu ponudu, osmišljen je “trik” sa JUL-om. S obzirom na broj pristalica te nove stranke i zvučnost pojedinih imena koji su joj pristupili, tu je bilo nešto više uspjeha, ali je i taj pokušaj na izborima doživio debakl. Bošnjaci su na izborima mogli da odluče ko će ih predstavljati i ta volja je morala biti ispoštovana.

Desilo se to i poslije 2000. godine, kada je Rasim Ljajić, kao dio DOS-a bio ministar u vladi, ali je na izborima u sandžačkim opštinama uglavnom ubjedljivo pobjeđivao Sulejman Ugljanin. Možda se to Beogradu nije sviđalo, ali nikome na pamet nije padalo da tu volju mijenja. To je bila slobodno izražena volja naroda u Sandžaku.

Međutim, ulaskom Muamera Zukorlića u politiku i dolaskom Vučića na vlast u Srbiji sve se promjenilo. Bolje reći ponovo je oživljena stara matrica da Beograd treba da odredi ko će predstavljati Bošnjake. Pošto je Beogradu Ugljanin radikalan, a Ljajić neposlušan, izbor je pao na Zukorlića. Gladan vlasti, željan publiciteta, pohlepan za pare, bivši muftija a sadašnji političar, idealan je foto-robot sandžačkog Sejda Bajramovića.

Kako na izborima nije mogao da se domogne vlasti ni na jednom nivou u Sandžaku, krenulo se u opciju B. To je značilo da se na svaki način moraju ukloniti Ugljanin i Ljajić. Tako je Zukorlić krenuo sa optužbama da je Ugljanin sa 20.000 pušaka naoružavao Bošnjake devedesetih godina, da bi ih poslije denuncirao, a za Ljajića je ponovo aktivirao priču kao vođi narko kartela u Sandžaku. Sudeći po rezultatima izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće, i ova strategija Beograda je propala. To naravno ne znači da se odustalo od gadljivog i agresivnog nametanja Zukorlića kao predstavnika Bošnjaka.

Desilo se nešto što niko nije mogao da očekuje. U cijelu priču je uključen, niko drugi do Šešelj, izvođač svih prljavih poslova za svaku vlast kojoj je služio, a tu uslugu debelo finansijski naplaćivao. On je topuz u rukama Beograda koji će pokušati da eliminiše prvo Ljajića, a onda i Ugljanina.

Savez Šešelja i Zukorlića nesumljivo  je nešto najbestidnije što se desilo na političkoj sceni od 90-tih godina do danas. Nešto što nikada i nikome nije padalo napamet, pa ni Bošnjacima koji su bili članovi JUL-a i SPS-a, u praksi je sproveo bivši muftija, navodni borac za bošnjačka prava, veliki musliman. Udružiti se sa ratnim zločincem osudjenim, između osalog, i zbog progona i zlocina nad Bošnjacima, da bi se došlo do kakve-takve vlasti, može samo čovjek koji je u svakom pogledu moralna i ljudska ništica.

Da li će u tome uspjeti, najmanje zavisi od Beograda i Zukorlića. Ne zavisi ni od Ugljanina i Ljajića. To isključivo zavisi od sandžačkih Bošnjaka. Oni su sad na historijskom ispitu političke i svake druge zrelosti.