U vrijeme oružane agresije koju je izvršila na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu Srbija je, zajedno s Crnom Gorom, provodila i projekt etničkog čišćenja Sandžaka, područja na kojem su živjeli i danas žive Bošnjaci. Da bi ostvarila svoj krvavi zločinački plan, vlast u Beogradu primjenjivala je različite metode, od oduzimanja ljudskih prava sandžačkim Bošnjacima, njihovog zastrašivanja, provođenja svakodnevnih policijskih tortura nad njima, preko otmica, paljenja džamija i privrednih objekata čiji su vlasnici Bošnjaci, do brutalnih ubistava, silovanja, granatiranja bošnjačkih sela.
Teško je danas razumjeti da su se u zemlji koju nije zahvatio rat dešavali zločini takvih razmjera, i to u režiji zvaničnih organa državne bezbjednosti, vojnih i policijskih struktura i samog političkog vrha države. Čitave vojne i policijske operacije izvođene su protiv bošnjačkih civila naseljenih duž granice s Bosnom i Hercegovinom, s jasno definiranim ciljem – da se granični pojas u širini od najmanje trideset kilometara etnički potpuno očisti od Bošnjaka. Tako su opustošena mnoga pribojska sela u Srbiji i pljevaljska u Crnoj Gori, o čemu su objavljeni tekstovi i u ovom magazinu.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, istovremeno dok pripremaju i izvršavaju agresiju na Bosnu i Hercegovinu, zvanične institucije Srbije intenzivno provode nasilje i teror nad građanima svoje zemlje. Posebnim policijskim torturama podvrgnuti su Bošnjaci Prijepolja, sandžačkog gradića smještenog na obalama Lima.
Ni Crveni krst nije htio pomoći
Dobri poznavaoci političkih prilika tog vremena znaju da su crne godine za Bošnjake Sandžaka, a posebno Prijepolja, nagoviještene jednim događajem iz 1990. godine. Tada je, pod vrlo sumnjivim okolnostima, stradao poznati i uspješni Prijepoljac Našid Dautović, direktor Beogradske banke. Iako je u zvaničnim izvještajima pisalo da se Dautović utopio u blizini hotela u Tel Avivu, gdje je boravio kao jedini Bošnjak član jugoslavenske privredne delegacije, postoji vrlo osnovana sumnja da Dautović u Izrael nije ni otputovao i da je likvidiran u Srbiji. Porodica nikada nije vidjela tijelo, niti je dopušteno da se izvrši obdukcija. A zapravo, Dautović je zasmetao jer je bio dobro informiran, pogotovo za jednog Bošnjaka, i bio je upućen u aktivnosti koje je državni vrh Srbije pripremao za vrijeme koje dolazi.
Čim su Srbija i Crna Gora započele rat protiv Bosne, sandžački Bošnjaci, uglavnom fabrički radnici, počeli su dobijati pozive na ratišta. Još u septembru 1991. godine radnici Tekstilnog kombinata Šemsudin Purković i Esad Alomerović otpušteni su s posla jer su odbili ići na hercegovačko ratište. Ovim događajem zvanično je započelo oduzimanje prava, zastrašivanje i zlostavljanje Bošnjaka Prijepolja.
Jedina bošnjačka politička snaga koja je u to vrijeme postojala u Sandžaku bila je Stranka demokratske akcije. Povodom agresije na Bosnu, rukovodstvo ogranka SDA u Prijepolju, na skupovima organiziranim ispred općinske zgrade, javno je iznosilo stav da Bošnjaci svoju djecu neće slati u rat. To je došlo do četničkog vojvode Vojislava Šešelja, koji je zaprijetio da će “Prijepolje srediti”. Ubrzo se pokazalo da Šešelj u svojim nakanama nije usamljen nego da isto misli i djeluje cijeli srbijanski državni aparat, pa čak i neke institucije civilnog društva.
Nevjerovatno zvuči podatak da je Crveni krst u Prijepolju odbio pružiti pomoć izbjeglicama iz istočne Bosne (Višegrada, Foče, Trebinja), s obrazloženjem da se “ne može pružiti gostoprimstvo izbjeglicama koje potiču iz bosanskih opština koje su zauzeli Srbi, jer su te opštine oslobođene”. Za bosanske izbjeglice, kojih je kroz Prijepolje prošlo oko sedam hiljada, brinuo se samo Merhamet.
Takav odnos srbijanskih institucija prema Bošnjacima Prijepolja bio je samo tihi nagovještaj stravičnih događaja koji će uskoro uslijediti. U februaru 1993. godine, u koordinaciji s organima državne bezbjednosti Srbije, pripadnici Vojske Republike Srpske na željezničkoj stanici u Štrpcima iz voza su oteli, a kasnije u okolini Višegrada likvidirali 20 putnika. Među ubijenim putnicima voza koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar bilo je i devet Bošnjaka Prijepolja: Rifat Husović (26), Safet Preljević (23), Muhedin Hanić (27), Nijazija Kajević (30), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (40), Džafer Topuzović (55), Adem Alomerović (59) i Fevzija Zeković (54).
Predsjednici Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić obećavali su porodicama otetih Bošnjaka da će učiniti sve da se taj slučaj rasvijetli i počinioci kazne. Naravno, nisu im rekli da su za otmicu znali mjesec ranije, za šta postoje neoborivi dokazi.
Torture nad funkcionerima i članovima SDA
Ipak, zločinački projekt etničkog čišćenja Sandžaka nije se odvijao po planu. Čak ni nakon otmice i ubistva 18 Bošnjaka Sjeverina, likvidacije 20 putnika iz voza u Štrpcima, granatiranja bošnjačkih sela u pograničnom pojasu prema Bosni, masovnih progona i brojnih likvidacija Bošnjaka Priboja i Pljevalja, paljenja i rušenja džamija, otpuštanja radnika iz sandžačkih fabrika, iseljavanje Bošnjaka nije teklo predviđenom dinamikom. Srbijansko rukovodstvo, i ono lokalno i ono u Beogradu, bilo je svjesno da se programu etničkog čišćenja Sandžaka Bošnjaci mogu suprotstaviti samo ako su politički organizirani. Upravo zato je, izmišljajući priče o kampovima za obuku, o masovnom naoružavanju Bošnjaka, o vojnoj saradnji sa “Zelenim beretkama”, prijepoljska policija započela strašne torture nad funkcionerima i članovima SDA.
Srpski režim je realizaciji “plana B” pristupio na pravoslavni praznik Savindan, 27. januara 1994. godine. Za početak represije samo je u Prijepolju angažirano 108 policajaca, 22 inspektora, 10 operativaca i 17 civilnih lica.
Prema zvaničnim policijskim izvještajima, izvršeni su pretresi u više od 40 kuća, a 98 Bošnjaka privedeno je na “informativni” razgovor. U izvještajima stoji da su pretresi i “razgovori” vršeni korektno, bez nasilja i oštećenja imovine, dok iz objavljenih svjedočenja žrtava policijskih tortura saznajemo pravu istinu. Jedan od funkcionera SDA Prijepolja Izet Kamberović, koji je priveden i zlostavljan u prostorijama SUP-a u Prijepolju, svjedoči da je “privedeno 250 Bošnjaka, pretučeno njih 40, a 80 kuća pretreseno”. Kamberovića su priveli 17. februara 1994, nakon što mu je policija pretresla kuću i nije našla nikakvo oružje. U SUP-u su ga ispitivali o aktivnostima SDA i prisiljavali da prizna kako on i drugi Bošnjaci imaju oružje i spremaju neka borbena dejstva. Između ostalog, Kamberović svjedoči: “Onda su počeli sa optužbama kako je SDA navodno imala razrađene planove i neke grupe za likvidaciju uticajnih ljudi u Prijepolju. Znao sam da je sve to laž i počeo se brinuti za svoju sudbinu.
Tražili su da kažem gdje mi je puška i da priznam te stvari koje prvi put čujem. Rekao sam da to što govore ne odgovara istini i da ja nemam šta da priznam. Onda su naredili jednom milicioneru koji se preziva Dučić da donese metalnu kantu, koja je bila pocinkovana, od jedno 20 litara. Onda su mi prišli milicioneri Puzović Nenad i Laković Momir, uhvatili me za ruke i natjerali da koljenima stanem na stolicu a da prebacim ruke preko naslona stolice, koje su oni prihvatili i pritegli za naslonjač. Prethodno su mi naredili da skinem cipele i čarape. Na meni je bila željeznička vjetrovka, koju su mi nabili na glavu, savili mi glavu, a onda počeli da tuku. Tukli su me po nogama i tabanima samonosivim šesnaestmilimetarskim kablom dužine oko 80 cm, a koje je ličilo na pendrek. Tukli su nemilosrdno iz sve snage. Zatim su me prisilili da ispružim ruke, pa onda tukli po rukama. Dvojica su me držali za ruke, a treći tukao. Otimao sam se, ali ništa nije vrijedilo. Oni su se smjenjivali. Trpio sam užasne bolove, a oni su uživali u svom poslu. Prosto, ljudski um ne može da shvati da ljudi mogu uživati u mučenju drugih ljudi. Ali ovo nisu bili ljudi. To su bile zvijeri u ljudskom obliku. Od udaraca i bolova mutila mi se svijest, a ja sam postio. Natjerali su me da ruke i noge držim u onoj kanti u hladnoj vodi. Nakon što bih 15 minuta držao ruke i noge u vodi, istjerali bi me napolje, a uvodili su mog komšiju Kasima Hajdarevića, od koga su se čuli užasni krici. Čuo sam ga kako govori: ‘Majko mila, ubijte me!’ Onda bi njega izbacili, a mene ponovo uvodili i ponavljali iste batine. Tako je to trajalo do iftara.”
Kroz slične torture, pored Kamberovića i Hajdarevića, prošli su i Kadrija Beganović (član Izvršnog odbora SDA Sandžaka), Hajro Brdar, Nedžad Hodžić, Malaga Malagić, Murat Henjaš, Muriz Henjaš i još deseci Bošnjaka Prijepolja. Na osnovu montiranih optužnica, bez valjanog suđenja i bilo kakvih dokaza, na zatvorske kazne osuđeni su: dr. Rašid Preljević, Adem Kajević, Džahid Tahtović, Malaga Malagić, Malić Kapidžija, Avdulah Mehonić, Alija Mustajbegović, Ćamil Šehović, Enes Bukovica, Elmedin Kolašinac, Avdo Hodžić, Asim Sadiković, Arif Mehonić, Ibrahim Selmanović i Hamed Gojak.
Brojni događaji iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća sasvim jasno dokazuju da zločini počinjeni nad Bošnjacima nisu smišljeni u glavama pijanih delinkvenata koji su se “oteli kontroli”, nego da je Srbija planski i sistemski provodila politiku etničkog čišćenja i Bosne i Sandžaka, s ciljem ostvarenja 200 godina starog velikodržavnog projekta. I nakon svega, očigledno je da su svi planovi propali.
Izvor: Stav.ba