Njihove prostirke traju decenijama: Sjenički ćilimari u borbi za opstanak ovog starog zanata

923
Foto: Anadolija

Ćilimarski zanat, uz poljoprivredu, svojevremeno je bio jedan od glavnih izvora zarade većine žitelja Sjenice. Skoro svaka kuća imala je 70–ih godina radionicu i drveni razboj na kojem su tkani ćilimi različitih dezena i dimenzija. Danas, zanat, koji su na prostor današnjeg Sandžaka iz Perzije donijeli Turci, danas je u sjeničkom kraju gotovo zaboravljen, a na prstima jedne ruke mogu se izbrojati domaćice koje se njime aktivno bave.

Ljubitelj ćilimarstva i proizvoda domaće radinosti Emir Tandirović prisjeća se vremena kada je u Sjenici postojala fabrika za bojenje i obradu vune koja se koristila za izradu ručno tkanih prostirki. Navodi kako su ti proizvodi bili izuzetno dobro cenjeni i van granica nekadašnje Jugoslavije.

“Sjećam se da je kod moje majke došao Njemac koji je od nje zatražio da mu ona, koristeći šemu sa male fotografije, izatka ćilim sa grbom Nemačke. Kada je rad bio gotov, naručilac je bio izuzetno zadovoljan i dobro joj je platio za taj posao”, prisjeća se Emir, čiji su se roditelji za života bavili ćilimarstvom.

Ćilimi koji su trajali decenijama

Emir danas živi i radi u Irskoj. Došao je u Sjenicu kako bi obišao brata i dom svojih roditelja, te se prisetio vremena kada je ćilimarstvo bilo dobro razvijeno u ovom dijelu Srbije.

On smatra da bi trebalo ponovo oživeti izradu proizvoda domaće radinosti, posebno ćilima od prirodne vune, jer bi to mogao postati svojevrsni brend Sjenice u svetu, ali i dobar izvor zarade i ekonomskog oživljavanja gradića na Pešterskoj visoravni.

Foto: Anadolija

Koliko su Sjenički ćilimi kvalitetni, Emir objašnjava pokazujući primjerak sa cvjetnim dezenima koji su izatkale njegove sestre i majka još prije 40 godina.

“Kao što vidite, ova prostirka od vune je i danas sa obe strane kao nova! Ovaj kvalitet nemaju današnje jeftine prostirke, no i pored toga što je stara četiri decenije, ova prostirka će trajati još dugo godina”, ističe Emir, ponosno razgrčući ćilim u jednoj od soba porodične kuće u Sjenici.

Iz ljubavi prema roditeljima i poslu kojim su se bavili, Emir Tandirović i njegov brat Emro, odlučili su da porodičnu kuću u Sjenici, prikupljajući u njoj stare prdmete domaće radinosti, pretvore u svojevrsni muzej.

Muzej starina u kući Tandirovića

“Prikupili smo dosta stvari, ali nedostaje još nekih predmeta. Na ovaj način želimo da napravimo oazu za zaljubljenike u ručno izrađene proizvode od vune, stare predmete i ćilime”, nadovezuje se Emro na priču brata Emira.

Organizacija “Sandžački ćilim” jedina u ovom kraju bori se da očuva i obnovi ćilimarski zanat. Iako u Sjenici dugo ne postoji niti jedna fabrika koja se bavi preradom vune i pripremanjem za tkanje, članice Udruženja “Sandžaki ćilim” nastoje da ovaj zanat otrgnu iz zaborava i pokrenu što više razboja za tkanje.

Foto: Anadolija

Predstavnica Udruženja Indira Kuburović objašnjava da je tkanje danas skuplje jer se vuna šalje u druge krajeve Srbije kako bi se pripremila za izradu ćilima, transport i druge usluge. Tako se stvaraju veći troškovi proizvodnje koji su samo neke od brojnih kočnica revitalizacije ćilimarstva u ovom dijelu zemlje.

“Naše udruženje postoji čitavu deceniju. Žao mi je što do sada nismo uspjeli da osposobimo fabrku i u Sjenici obrađujemo vunu, kako bi imali materijal za tkanje, ali nećemo odustati od te naše ideje. Rad takve fabrike bi osnažio i poljoprivrednike, jer bi oni tako vunu prodavali po većoj cijeni u Sjenici, a ne bi je prodavali po zanemarljivoj cijeni kao otpad ili uništavali”, dodaje Indira Kuburović.

Put je trnovit i težak, na tržištu je mnogo jeftinih i nekvalitetnih prostirki, ali borba da se ćilimarstvo obnovi nije uzaludna, poručuju iz Udruženja.

Foto: Anadolija

Od Ćilimarskog zanata nije odustala Nermina Malićević. Kaže da se ćilimarstvom bavi još od djetinjstva, ali da svakog dana nauči nešto novo i usavršava način izrade.

Motivi pešterskih polja na ćilimima

“Takanju me je naučila starija sestra. Iako može pristojno da se zaradi, nisam isnpirisana zaradom da se bavim ovim zanatom. Međutim, slađe mi je da izrađujući ćilime zaradim malo novca, nego da mi neko pokloni čak 1.000 eura”, dodaje nana Nermina.

Ona objašnjava kako ovaj zanat nije teško savladati. Ističe kako je najvažnije napraviti dobru osnovu i voditi račina da žice na razboju budu ravnomjerno raspoređene.

“Ko se aktivno uključi u ovaj posao, neće imati nikakvih problema da ga uspješno savlada”, zaključuje Nermina.

Sjenički ćilim razlikuje se od ostalih ćilima ručne izrade po izuzetno izraženim cvjetnim dezenima. Krase ih uglavnom šaroliki motivi koji oslikavaju pešterska polja i livade. Za tkanje jednog komada često je potrebno i po nekoliko mjeseci, pošto se kompletan proces obavlja ručno.

Izvor: Anadolija