Piše: Esad KUČEVIĆ
Drugo lice Sandžaka ne izlazi iz ćorsokaka. Dalje od neba nego od Kosova, povodom zahtjeva SDA Sandžaka da se u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu preimenuju ulice sa imenima albanskih, bošnjačkih, srpskih i međunarodnih ličnosti, “Bošnjaci su opet razapeti između bjeloglavog i crnog orla”.
Navodnice su u Beogradu dočekane kao živi kreč, na živu ranu. Tromeđa gladnih u kojoj decenijama nema posla ni kašika za cipele, pukla kao prangija, ocjenjuje se u vrijeme povampirenog fašizma, kao najnovija “malograđanska samovolja do samorazumljivosti dežurnih piromana, čije spodobe postaju sandžačke prilike, što su prestale da liče na sebe”. Jer, istini za volju, nemaju volju za istinom.
Previše se priča, a malo govori. Ponajmanje se objašnjava, po čijem diktatu, Bošnjaci se preko noći presvuku. Skinu sa sebe Aćifa i navuku Dražu. Energično i principijelno, kako samo oni znaju. U Beograd nose ramove, a po varošima između gornjeg toka Ibra i Polimlja čuvaju slike, vodeći računa pre svega o svom identitetu. Na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku, sa toliko rječnika, a bez ijedne utješne riječi.
Trojica lidera su metodološki istomišljenici. Da su hteli da budu precizni, ne bi koristili riječi. Valjda zato, gotovo, podjednako luče med koliko i jed. Na krilima interesne politike i po notama čija lakoća nema imena, Bošnjaci uživaju da dobrovoljno navlače na identitet, u ime neizmjernog patriotizma koji se uvijek manifestuje navlačenjem na druge. Samo da happy postane naša sreća.
Ritualno, s nežnošću i ironijom. U Vučićevoj Velikoj Srbiji malih ljudi, petlovi ne pjevaju, ali konji ržu. Roguši se stilizovana šubara, sa dijamantskom kokardom, na pomisao da dobiju ulice Aqif Blyta, Shaban Polluzha, Ferhat Draga, Nexhib Draga, Ahmet Daci, Ibrahim Rugova, Adem Demaci, Fhemi Agani i Naim Fraseri. Kod faraona se zna ko je gazda, a ko zadužen za razglas, o beznadežnom iščekivanju lustracije i denacifikacije, pomirljive poluge za peglanje istorije i nivelisanje partizana i četnika.
Renesansa političkog prostakluka nema kraja. Tamo gdje se povjerenje kupuje, a ne zaslužuje, crveno-crna koalicija je rehabilitovala Dražu Mihailovića, Nedića i Ljotića, klanja se kao božanstvu osuđenim ratnim zločincima i nikako ne odustaje od samoubilačke politike. I tako dalje. Previše je događaja koji su posljednjih sedam naprednjačko-radikalskih godina obeleženi kao ponižavajući ili zastrašujući, za region u kome nema dobrosusedskih odnosa.
Na sceni su manjine iz Nemanjine. Prije svih bošnjački lideri, ni glas da puste, ni riječ da zauste. O prijedlozima da se pazarski trgovi inaugurišu u bulevare Alije Izetbegovića, kralja Tvrtka, Sandžaka i Vinstona Čerčila, isključivo i protokolarno. SDP i SPP, potpomognuti radikalima i socijalistima, većinski nisu ni razmatrali preimenovanje ulica u Sjenici i Novom Pazaru, ali je prijedlog prošao u Tutinu.
Sad se od Tutina očekuje da teži ravnoteži. Iako ispod Graca imaju najmanje zajedničkih imenitelja sa navedenim albanskim prvacima, uglavnom buntovno sanjivi odbornici iz Ribarića, Crkvina, Delimeđa i Ribarića podržavaju svaki predlog iz pazarske centrale SDA. Nije onda iznenađenje što su decenijama jagnjeća koža na leđima vuka, koji nikako da razume da ono što je dozvoljeno Jupiteru, ne važi za vola. Za razliku od Tutinaca, Sizif je znao šta gura.
Bez iznenađenja, u funkciji da se Vučićeve agenturne službe slože, obože i umnože. Bivši gradonačelnik Novog Pazara Aćif efendija nije dobio ulicu na obalama Raške i Jošanice zbog saradnje sa njemačkim okupatorom u situaciji kad je muslimanima prijetilo istrebljenje od četnika sa Golije, iz Raške, Rogozne i sa Kopaonika, koji su čak i kovertirali pazarsko preimenovanje u Novi Aranđelovac. Ali, partizani su možda najzaslužniji što je danas u Srbiji vanredno proglašeno za redovno stanje: čas odron, čas odrod.
To je najnovije bošnjačko pristajanje na Vučićeve ucjene. Podjednako jarosno, koliko i bahato, prvi među jednakima su oni čija je uvijek posljednja. Dvojica formalno deklarisanih Bošnjaka, jedan vječiti ministar koji još nije bio patrijarh, a drugi sledbenik Šešelja. Omeđeni, animalno i podzemno, zbog poharane tromeđe, pristali na konformizam, snobovskog duha, gledaju jedino svoj džep.
Treći i najstariji, njihov pretpostavljeni u Alijinom vrtiću, zbunjen i usamljen, bije unaprijed izgubljene bitke. U ove ramazanske dane, sva trojica po beogradskoj matrici, politički su ušančeni “oni” ili “mi”. U čudnoj zemlji u kojoj je svejedno ići napred i nazad, lijevo ili desno, na istok ili zapad. Vječiti lideri opstaju, uprkos saobraćajki u kojoj ih je pregazilo vrijeme.
Bošnjaci stalno uče, a nikad na nauče. Vjerni i kočoperni, sa Srbijom su kad zatreba, a sa Bosnom ako je moguće. Sad je u pozadini i Kosovo. Biće tako dok se ne odvoji žito od kukolja. Ali, promena neće biti u odnosu na lik i delo Aćif efendije i Draže. U dezorijentisano (malo)umnom narodu dugoročno ostaju šta su bili.
Uz sličnosti i razlike, koje ukidaju mogućnosti demokratije. Za dvolične političare, koji ne prepoznaju sebe u ogledalu. Istina visi na simsu. Samo opušteno. U živom blatu najbrže tonu oni što se najviše batrgaju.
Očigledno, živeće Vučićeva tiranija, dok živi glasačka boranija.
Navodi iznešeni u ovom tekstu su lični stav autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Sandzacke.rs.
Izvor: Danas.rs