Mali sandžački faraoni

0
200

Autor: NIK Tutin

Mojsije ili Musa kao prorok je priznat u judaizmu, hrišćanstvu i islamu. Judaizam ga smatra najznačajnijim od svih proroka. Prema svetim knjigama, Mojsije je izveo Jevreje iz Egipta. Faraon nije to dozvolio, ali Mojsije učini mnoga čuda, da izvede narod iz Egipta.

Putovanje Jevreja u obećanu zemlju trajalo je četrdeset godina. Neumjesno je upoređivati Mojsija sa današnjim predvodnicima bošnjačkog naroda posebno onog dijela etnosa sa ove strane Drine koji evo putuje u neko bolje sutra trideset ili dvadeset godina u zavisnosti od vođe čiji put se individualno slijedi.

Prema nekim podacima za tih četrdeset godina Mojsije mnogo puta nije priznavan kao čovjek koji govori istinu pa je samim tim pozivan na odgovornost. U tim trenutcima, poljuljanog vođstva on bi sa vedra neba spustio kišu, jestive pahuljice ili neko drugo čudo tako da bi sljedbenici bili namireni određeni vremenski period.

Danas mudro vođstvo narodu koji ih slijedi ne spušta sa neba ništa jer odavno su prošla vremena čuda a i narod je nekako drugačiji. Bošnjački narod danas ne vidi činjenice ili je suštinski nezainteresovan za iste rado preuzimajući ulogu redovnog glasača, urlikača ili nezainteresovanog posmatrača. Zato možemo zaključiti da neodgovornom narodu ništa ne znači odgovornost, a kada je već tako, mudre vođe se nikada ne osvrnu na svoju odgovornost, uživajući uvijeni u oreole barbarogenija. U očiglednoj simbiozi neodgovornog naroda i mudrog vođstva avansnog povjerenja put može samo traje… Ako neki putnik na tom putu i slučajno zatraži nečiju odgovornost satrapi vođe ga kompenzuju sa 20, 50 eura, poslom ili kreditnim čekanjem ispunjenja obećanja odnosno nekim ličnim benefitom, a sve u zavisnosti od jačine sumnje koju je izrazio.

Prvi u redu, koji su već odavno trebali pozvati vođe na odgovornost su članovi i odbori stranaka, međutim isti ih uporno delegiraju za vođstvo zadovoljni ličnim dogodovštinama na vođinom putu u bolju budućnost. Na tom putu svoje hendikepe nestručnosti, nekvalitetnog ili lažnog obrazovanja, nesposobnosti, nekreativnosti bezpogovorno kompenziraju redovnom podrškom vođi.

Dalje, ništa manje nije odgovorna i ulema. Lijepo je redovno vaziti o ljepotama Dženeta, strahotama Džehenema i obavezama davanja zekata, vitra ili članarine. Potrebno je i sedžadu prostrijeti ali ponekad, barem za promjenu, treba progovoriti i o dunjaluku onom tu iza avlija džamija. Da nije po Islamu dozvoljeno krasti, primati mito, zloupotrebljavati položaj, lagati, mešetariti, ne raditi u interesu naroda, ne činiti valjano u interesu naroda, davati lažna obećanja, sijati smutnju ili darivati odabranim pojedincima zajednička dobra svog naroda. Da, ulema mudro šuti ili lijepo priča lijepe priče prilagođene senzitivnom uhu vjernika na dunjalučkom putu u bolje sutra na čelu sa sada već nedodirljivim vođama.

Treći u redu, koji su već odavno trebali uprti prstom u krivca za dug put su mediji. Međutim, Sandžak je u ogromnom deficitu po broju medija a za nezavisne uopšte nema mjesta a kako stvari stoje ni potrebe. Printanih medija skoro da nema a elektronski i portali su do te mjere dirigovani u i službi svog vođe (često i skrivenog vlasnika) da je to dovedeno do apsurda. Medijski radnici naravno najčešće ne vjeruju u vođin put ali svejedno skoro nikada ne pozivaju mudre vođe na odgovornost. Prosto i dalje putuju, od danas do sutra, na putu popločanom ličnim benefitima, ponekad toliko skromnim u vidu mizerne plate.

U toj simulaciji društva, odnosno finom sklopu nezainteresovanosti, jeftinog pripadnika naroda, ličnog interesa ili plate, nema mjesta ili potrebe da se vođa pozove na odgovornost, a ako želiš ili moraš ti vođu pohfali i nagradi svojim glasom za dalji put u bolje sutra. Čuda od svog vođe ne traži, jer ti takav i sam si čudo.

Na kraju puta uz sva čuda Mojsije je svoj narod odveo do odredišta, daleko od faraona dok naš narod i dalje putuje drumom na kojem je sam, svojim sebetom od vođa napravio male faraone.

(Tekst preuzet sa FB grupe KORNER)