Kakav Vučić, takav mu i Zukorlić (II dio)

0
126

Piše: Aida Ćorović

Na žalost, devastacija Arap džamije nije jedina u nizu vandalizama. Podsjetiću, Novopazarce, prije svih, da su tokom “intervencija” na Lejlek džamiji uništeni originalni zid, nekoliko nišana (nadgrobnih spomenika), kao i da je popločano dvorište, čime se mijenja njegov originalni izgled. Potpuno rušenje Paričke džamije i njenog minareta, te izgradnja sasvim nove džamije umjesto stare, ali i sklanjanje originalnih vrata i ugradnje klima-uređaja na zidove najvrednije džamije u Sandžaku, Altun-alem džamije, samo nastavljaju niz zločina nad našom zajedničkom imovinom i svedocima našeg identiteta. Ono što nije uradio ni jedan zavojevač i osvajač u historiji dugoj nekoliko vijekova, uradio je onaj koji nije imao ni trun savjesti i svijesti o naslijeđu kao neobnovljivom resursu i najvećoj vrijednosti na kojoj se temelji jedno društvo i jedan narod, a koje dugujemo budućim generacijama.

Iz perspektive nacionalističkih i šovinističkih nastojanja ove vlasti, postojanje posrednika za obavljanje prljavih poslova i uništavanje nacionalnih, etničkih i vjerskih prerogativa jedne nesrpske zajednice je, svakako, win-win situacija: uništili su još jedan u nizu historijskih artefakta, a nisu isprljali sopstvene ruke, jer je to, bez mnogo buke, uradio “njihov čovek iz naših redova”. Naravno, kao svaki poslušnik i vazal, Zukorlić biva nagrađen potpunom podrškom u nakani da uzurpira i prigrabi Bošnjačko nacionalno vijeće i na taj način učvrsti kontrolu nad Sandžakom. Čak i političkom laiku postaje jasno da su svi mehanizmi koje država ima na raspolaganju podignuti na najveći stepen “borbene gotovosti” i da se ne preza čak ni od eksplicitnog kršenja zakona. A zašto se i ne bi kršio zakon kad će država, na koncu, dobiti najlojalnijeg i najefikasnijeg egzekutora u tihom, polaganom, mučnom i bolnom uništavanju Bošnjaka i bošnjačke tradicije i kuture.

Država se, dakle, brže-bolje organizovala i ponudila all inclusive paket svom potrčku. Prvo, lista okupljena oko Zukorlića dobija poseban tretman u suprotnosti sa zakonom i pravilnikom o radu Republičke izborne komisije, i to tako što se u radna tijela zadužena za sprovođenje izbora imenuju funkcioneri stranke SPP, čiji je on predsjednik. Pretpostavljate da ostale dvije proglašene liste tu mogućnost nemaju, što ih stavlja u neravnopravan i inferioran položaj. RIK ovakav postupak brani nelegalno prikupljenim podacima o uposlenicima lokalnih samouprava, pri čemu je ustanovljeno da su neki od njih podržali jednu od dvije preostale liste, te da zato nisu bili podobni!!!

Pored toga, van svih procedura i pravila, listi okupljenoj oko Zukorlića su odobrena sredstva za izvođenje infrastrukturnih radova u Novom Pazaru, što sigurno predstavlja jedan od najgrubljih primjera miješanja države u izborne procese u Republici Srbiji, čije se vlasti hvale da živimo u pravnoj i demokratskoj državi. Mislim da je čak i neumesno da podsjećam da infrastrukturna pitanja nemaju ama baš nikakve veze sa mandatima nacionalnih saveta nacionalnih manjina i da država, na ovaj način, krši sopstvene zakone i u potpunosti poništava i degradira institucije koje je sama stvorila i koje je dužna da poštuje. Nije tajna ni da se građanima obećavaju različite beneficije, da se glasovi i glasači “kupuju” i zastrašuju da svoj glas daju Zukorliću.

Naravno, ovaj spektar aktivnosti na lokalu, propraćen je aktivnostima u medijima sa nacionalnom pokrivenošću pa smo svjedoci da skoro da nema dana da nas ovaj vrli “akademik” ne zaskoči iz nekog od režimskih medija – Pink, Happy, Prva srpska TV. Tu, svakako, prednjači cjelonoćni rijaliti program u izvedbi rekordera u ljigavosti i beskičmenjaštvu, Milomira Marića, u kome Zukorlić laže bez zazora, izmišlja i mentalno onaniše, toliko da bi se i čuveni baron Minhauzen postideo. Izmišljotine o ISIL-ovim prijetnjama za koje niko živ nije video dokaze, vrijeđanje beskičmenjaka Marića koga naziva četnikom, što, naravno, ima za cilj da nas ubijedi kako Don Orljeone “ima muda“ da mu saspe sve u lice, da svima saspe sve u lice, jer on je hrabar i ima stav i inegritet. Gledamo i ne vjerujemo sopstvenim očima i ušima dok slušamo ove lažne lekcije o moralu, dok istovremeno vrijeđa svoje političke rivale, vrijeđa i gadi svakoga za koga procijeni da je potencijalno opasan po njegovu reputaciju. Kao vrhunac ovog jeftinog vodvilja, Zukorlić nam se vaspostavlja kao vrhovni autoritet jer se drzne da kritikuje Vladu Srbije, policiju i bezbjednosne službe, ali uvek ide red kritike i dva-tri reda hvale, da bi sve začinio somnabulisanjem o pomirenju, pacifizmu i čovečnosti koja se rijetko viđa, ali istovremeno sipa uvrede i gadarije na račun one druge IZ i vernika koji nisu izabrali njega za sopstveno božanstvo. Na kraju, sve začini sa par nabubanih fraza koje je pokupio od svojih raznih mentora i uposlenika na Internacionalnom univerzitetu, gde je, uostalom, i doktorirao. Doduše, na tuđem radu. A, onda je sam sebe proglasio “akademikom”. Na svojoj sopstvenoj “akademiji”, naravno.

No, bio Zukorlić svoj lični ili bilo kakav drugi akademik, od ključne je važnosti da nam fokus ne pobegne sa suštinskog problema – ugrožavanja regularnosti samog izbornog procesa za nacionalne savete, ali, jednako i sa činjenice da se na ovaj način unosi nemir među Bošnjacima, ali i izazivaju tenzije između bošnjačke nacionalne zajednice i većinskog naroda. Ovako grubo i otvoreno miješanje (kvazi)države dodatno uzburkava strasti u već dovoljno uzburkanom i nemirnom Sandžaku, a situacija prijeti da se otme kontroli. Sasvim je izvjesno da Bošnjaci žele jednak tretman sa svim ostalim građanima Srbije i najmanje što je potrebno u ovom času je osjećaj statusa protektorata, te da se pitanja od životnog značaja za bošnjačku zajednicu rješavaju dekretima i depešama iz Beograda. No, mislim da ne bi bilo ni korektno – a ni sasvim tačno – da svu krivicu svalimo na Zukorlića i mentore u Beogradu, pošto ogoman dio odgovornosti za ovakvo stanju snose i oni koji biraju, podržavaju i bespogovorno slušaju naređenja svog vođe. Nisam sigurna da li vjeruju da će jednom, za nedjela u kojima učestvuju, odgovarati pred narodom, ili – prije svega – pred Allahom pred čijim imenom padaju ničice, i ima li mjesta pod kapom nebeskom gdje će se sakriti od pravde Samilosnog.

Da su drugačije okolnosti i da su neki drugi i drugačiji ljudi na vlasti u ovoj imitaciji države, ja bih zagovarala dijalog, snažno i zdušno bih se borila za otvaranje neprijatnih i ponekad bolnih pitanja, sa ciljem da se dođe do optimalnih rešenja, apelovala bih da se do iznemoglosti traže pravi odgovori na goruća pitanja, ali ovako znam da ću “pucati u prazno“ i da niko ko želi normalna, zdrava, dugoročna i održiva rješenja za sve stanovnike Srbije, naprosto, nije sagovornik. Aleksandar Vučić i njegova vazda gladna i nezajažljiva kamarila, više puta su pokazali i dokazali da umiju da “gaje“ isključivo i jedino neprijatelje i/ili ulizice, da stvaraju i kreiraju atmosferu smutnje, podlosti, udvorištva, potkazivanja i otimačine. U takvim okolnostima, gdje je sve stavljeno u službu eksplicitnog kriminala i višegodišnje pljačke države i njenih građana, nema mjesta za glas razuma i dijalog. Jer, kakav Vučić, takav mu i Zukorlić.