Jezik bosanski opasnost za srpski?

0
165

U cjelosti prenosimo autorski tekst Muamera Zukorlića objavljen u dnevnom listu “Politika” u pet nastavaka od 22. do 26. jula 2019. godine.

Ustav i drugi predmetni zakoni, u skladu sa evropskim konvencijama i modalitetima zaštite nacionalnih zajednica, predvidjeli su punu pažnju individualnim i kolektivnim pravima manjinskih naroda na upotrebu maternjeg jezika i obavezali javne institucije od republičkog do lokalnih nivoa da osiguraju uvjete za punu implementaciju prava svih kategorija koje su obuhvaćene ovim odredbama.

Međutim, problem nastaje u njihovoj primjeni, jer odgovorne institucije ne samo da nisu poduzimale korake koji bi doveli do potpune primjene naznačenih odredaba, a na šta su bile obavezne, već su na sve načine pokušavale osporiti zahtjeve nosilaca tih prava da ista uživaju, naročito kada su u pitanju Bošnjaci i njihov maternji bosanski jezik.

Ustavom i zakonima sve precizirano

Bosanski jezik je maternji jezik više stotina hiljada Bošnjaka državljana Srbije, najznačajnije skoncentriranih na prostoru Sandžaka, ali koji žive i u drugim dijelovima Republike Srbije. Uslijed poznatih historijskih činjenica i događanja na Balkanu, pravni status ovog jezika na tom prostoru nekoliko puta je mijenjan, od perioda njegove apsolutne dominacije do 1912. godine pa sve do potpune zabrane i negacije od notirane godine pa do kraja dvadesetog stoljeća i današnjih nastojanja nosilaca tog jezika da se izbore za njegovu ravnopravnu upotrebu u obrazovnom sistemu i službenoj komunikaciji u javnim ustanovama, za šta postoje ustavni i zakonodavni okviri, ali i direktna opstrukcija implementacije stečenih prava od strane određenih ustanova i pojedinaca koji se stavljaju iznad zakonodavca.

Elementarna je nekultura miješati se nekome u njegovo vlastito imenovanje. Svako ima pravo odredi sebi simboliku imena. Nemoralno je i civilizacijski neprimjereno bilo kome spočitavati da se ne zove onako kako on sebe imenuje, već onako kako mi želimo da se zove. Kada se upoznajemo sa nekim i kada nam kaže svoje ime, minimum pristojnost nalaže da ga oslovljavamo onako kako je sam iskazao. Ukoliko neko prelazi te granice moralnosti, pristojnosti, opće kulture i civiliziranosti, onda se uspostavljaju pravila koja ga usmjeravaju i obavezuju na iste. Tako je i u ovom slučaju međunarodnim i evropskim konvencijama, Ustavom i zakonima sve detaljno precizirano, i tu apsolutno nema prostora za bilo kakvo drukčije ponašanje niti tumačenje.

Ustav Republike Srbije, iako nepovoljan za Bošnjake i ostale nesrpske narode u načelu, daje garancije manjinskim narodima i zajednicama u pogledu zaštite njihovih posebnih prava u skladu sa najvećim evropskim principima i konvencijama, što je detaljno tretirano i Članom 79 ovog najznačajnijeg pravnog dokumenta u kome se kaže:

Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na izražavanje, čuvanje, njegovanje, razvijanje i javno izražavanje nacionalne, etničke, kulturne i vjerske posebnosti; na upotrebu svojih simbola na javnim mjestima; na korišćenje svog jezika i pisma; da u sredinama gdje čine značajnu populaciju, državni organi, organizacije kojima su povjerena javna ovlašćenja, organi autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave vode postupak i na njihovom jeziku; na školovanje na svom jeziku u državnim ustanovama i ustanovama autonomnih pokrajina; na osnivanje privatnih obrazovnih ustanova; da na svome jeziku koriste svoje ime i prezime; da u sredinama gdje čine značajnu populaciju, tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica, naselja i topografske oznake budu ispisane i na njihovom jeziku; na potpuno, blagovremeno i nepristrasno obavještavanje na svom jeziku, uključujući i pravo na izražavanje, primanje, slanje i razmjenu obavještenja i ideja; na osnivanje sopstvenih sredstava javnog obavještavanja, u skladu sa zakonom.

Simultano prevođenje na bosanski

Nadalje, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (Član 10) garantira manjinskim narodima da u lokalnim sredinama u kojim čine najmanje 15% udjela u ukupnom postotku stanovništva službenu upotrebu maternjeg jezika i pisma:

Jedinica lokalne samouprave će obavezno uvesti u ravnopravnu službenu upotrebu jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko procenat pripadnika te nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji dostiže 15% prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva.

Zakon, čak, predviđa da narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije govori te da sva pisana akta (Zakone, amandmane, odluke i drugo), zvaničnim službama predaje na svom maternjem jeziku.
Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja omogućava pripadnicima nacionalnih zajednica da cjelokupno obrazovanje od vrtića do univerziteta izvode na maternjem jeziku:

Za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje se na maternjem jeziku. Izuzetno on može da se ostvaruje i dvojezično ili na srpskom jeziku, u skladu sa posebnim zakonom. Obrazovno-vaspitni rad može da se izvodi i na stranom jeziku, odnosno dvojezično, u skladu sa ovim i posebnim zakonom.

Sljedstveno tome, i u svim drugim zakonima, pa i onim o krivičnom i parničkom postupku, osigurava se mogućnost pripadniku nacionalne manjine vođenja svih postupaka na jeziku nacionalne zajednice i obavezuju organi da onome ko se odluči za korišćenje tog prava osiguraju simultano usmeno prevođenje u toku cijelog procesa kao i pisani prijevod svih akata na maternji jezik.

Dakle, Ustav i drugi predmetni zakoni, u skladu sa evropskim konvencijama i modalitetima zaštite nacionalnih zajednica, predvidjeli su punu pažnju individualnim i kolektivnim pravima manjinskih naroda na upotrebu maternjeg jezika i obavezali javne institucije od republičkog do lokalnih nivoa da osiguraju uvjete za punu implementaciju prava svih kategorija koje su obuhvaćene ovim odredbama.

Međutim, problem nastaje u njihovoj primjeni, jer odgovorne institucije ne samo da nisu poduzimale korake koji bi doveli do potpune primjene naznačenih odredaba, a na šta su bile obavezne, već su na sve načine pokušavale osporiti zahtjeve nosilaca tih prava da ista uživaju, naročito kada su u pitanju Bošnjaci i njihov maternji bosanski jezik.

Stratezi za opstrukcije primjene ustava i zakona uzalud se trude se da im obezbijede nacionalne i državne institucije i pojedini intelektualci koji suštinski nisu odustali od ideologije homogenizacije i asimilacije s kraja dvadesetog vijeka već samo traže novi modalitet takvog djelovanja.

Pokušaji negacije imena jezika

S obzirom na negativni stigmu koja ih je pratila, decembra 1997. godine od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANU RS), Matice srpske (MS), Instituta za srpski jezik u Beogradu, Filološkog fakulteta u Beogradu, Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Filozofskog fakulteta u Nikšiću, Filološkog fakulteta u Prištini (danas Kosovskoj Mitorvici), Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, Univerziteta u Kragujevcu i Srpske književne zadruge formiran je Odbor za standardizaciju srpskog jezika. Poptisnici osnivačkog akta bili su njihovi predsjednici, rektori, dekani ili njihovi ovlašteni predstavnici među kojima je najmanje lingvista i srbista: doktor hemijskih nauka Aleksandar Despić (SANU), doktor medicinskih nauka Dragutin P. Vukotić (CANU), doktor pedagoških nauka Petar Mandić (ANU RS), doktor kulturologije Božidar Kovaček (MS), doktor germanistike Slobodan Grubačić (FFBG), doktor germanistike Tomislav Bekić (FFNS), doktor sociologije kulture Veselin Ilić (FFNI), doktor pedagogije Gojko Babić, , doktor mašinskih nauka Slobodan Tanasijević (UKG), književnik Novica Petković (SKZ); i svega četverica doktora nauka iz oblasti srbisitke: Slobodan Remetić (IZJNG), Branislav Ostojić (FFNK), Marinko Božović (FFPR), Milan Dragičević (FFBL)

Prva odluka koju je ovo tijelo, mjesec dana po svom osnivanju, 16. 2. 1998. godine donijelo ticala se upravo bosanskoga jezika, odnosne pokušaja negacije njegovog imena s obzirom da je već tada bosanski jezik međunarodno prihvaćen kao jedan od jezika Dejtonskog sporazuma i nije ga se više moglo negirati. Preporuka ovog tijela državnim i drugim institucijama bila je da jezik Bošnjaka ne imenuju bosanskim već „bošnjačkim“ ističući da se on u srpskoj kulturi ne može nikako drukčije nazivati, da je to u suštini varijanta izvornog srpskog jezika – implicirajući time da su i Bošnjaci kao narod srpskog porijekla – te da je njegovo današnje postojanje isključivo rezultat političkih prilika a ne jezičke stvarnosti.

Sam akt predstavljen je kao preporuka i pravno-formalno neobavezujući dokument te se suštinski nije sukobljavao sa zakonskim i ustavnim odredbama, ali je u institucijama i kod pojedinaca na odgovornim mjestima u državi shvaćen kao sveto slovo, te je odmah po donošenju počela njegova primjena, čiji je uspjeh zavisio i danas zavisi isključivo od svijesti Bošnjaka i njihove ustrajnosti da se izbore za stečena prava. Najbolji primjer toga jeste nastava na bosanskome jeziku, koja je za državu, iako obavezujuća kategorija, bila skoro nepojmljiva, a onda smo prvo dobili fakultativnu, zatim eksperimentalnu i u konačnici cjelokupnu nastavu na bosanskome jeziku u osnovnoškolskom i srednjoškolskome obaveznom obrazovanju za pripadnike bošnjačke nacionalnosti koji istu odaberu, mada i taj proces ima svoje izazove.

Sramna odluka RTS-a

Suština je u tome da je taj proces dobio ozbiljne obrise, što je prema nesuvislim mišljenjima pojedinih srpskih lingvista i samozvanih čuvara srpskih interesa ugrozilo srpski narod u cjelini. Također, u prošlom desetljeću vrlo važan proces odvijao se u srbijanskim pravosudnim organima, gdje su Bošnjaci insistirali na zvaničnoj upotrebi svog jezika i pisma i na koncu ostvarili to zakonom zagrantirano pravo.

Među važnijim zagovornicima implementacije zaključaka Odbora za standardizaciju srpskog jezika svakako su Srpska akademija nauka i umjetnosti, a posebno Matica srpska čiji su se predstavnici u više navrata oglašavali po ovom pitanju. 2014. godine, predsjednik Matice srpske Stanić putem javnih obznanjenja saopćio je zaključak Upravnog odbora ove institucije da se skrene pažnja državnim organima, a naročito ministarstvima, da je neprihvatljiv naziv bosanski jezik te da je za jezik Bošnjaka jedino ispravno kazati bošnjački jezik u skladu sa zaključkom predmetnog odbora iz 1998. godine.

Državne institucije su, varijabilno prihvatale ove primjedbe, što je zavisilo isključivo od slučaja i svijesti njihovih rukovodilaca o poštivanju ustavnih i zakonskih odredaba, odnosno budnosti samih Bošnjaka i njihovih predstavnika da svakoga puta ukažu na kršenja najznačajnijih državnih akata. Tako će, recimo, Narodna biblioteka Srbije, prema Vlastitom priznanju postupati prema preporukama SANU, a u skladu sa zaključcima Odbora za standardizaciju prilikom katalogizacije brošure Bosanski jezik u Sandžaku 2015. godine, kada je izričito traženo da se u CIP-u navede da je ista napisana na bosanskome jeziku kako nam to Ustav i zakoni garantiraju i da se prema tom jeziku i uvede u centralni bibliotečki katalog. Međutim, iz bibiloteke je nakon podužeg čekanja stigao odgovor slijedeće sadržine:

Poštovani,
usvojeni termini u predmetnom katalogu Narodne biblioteke Srbije, po preporuci SANU, su Bošnjaci i Bošnjački jezik po narodu koji njime govori i Bošnjačka književnost. Mislim da je na ovu temu bosanski – bošnjački već bilo dosta razgovora i pisanja na raznim nivoima, ja samo mogu da uradim onako kako je u našoj bazi, a to je kao što sam i stavila Bošnjački jezik.

Kontinuitet pokušaja negiranja bosanskoga jezika, nastavljen je i takozvanom Drugom odlukom Odbora za standardizaciju SANU koju je pripremio prof. dr. Miloš Kovačević 2015. godine koja daje imperativnu preporuku državnim organima da suprotno Ustavu i drugim zakonima zabrane instituciju sudskih tumača i cjelokupan proces obrazovanja na bosanskome jeziku.

U niz ovakvih pokušaja negiranja jednog naroda i njegovog jezika u kontinuitetu, spadaju i skorije obznane ove savjetodavne institucije na koje se pozivao RTS prilikom sramne i protivzakonite odluke da kao javni servis ne formira redakciju na bosanskome jeziku, kao i ovaj najnoviji vid pritisaka na članove Nacionalnog savjeta za visoko obrazovanje zbog inicijative za uvođenje katedre za bosanski jezik na Državnome univerzitetu u Novome Pazaru. Način i obrazloženje koje je tom prilikom dato, dokazuju da je ovo tijelo suštinski i napravljeno kako bi opstruiralo Republiku Srbiju da implementira vlastite zakone, a što je još gore da pokuša primorati državne organe na kršenje vlastitoga Ustava.

Povratak u mračni period

Osim ovdje pobrojanih reakcija, ovo tijelo od svog osnivanja nije se u javnosti oglašavalo ni o kakvim temama, što nas navodi na zaključak da je formirano i specijalizrano isključivo kako bi paralingivstičkim mjerilima, dnevnopolitčkim stavovima šovinističkog prizvuka nipodaštavalo Bošnjake i njihov maternji jezik.

Intencija ovog teksta nije odgovarati na takve stavove niti otvarati polemiku o tome da li jezik jednog naroda postoji ili ne postoji. To je uvreda i odraz neznanja, nepoštovanja, patološke negcije i mnogih drugih faktora. Pogotovu, ukoliko se tako odnosite prema narodu kom ne pripadate a s kojim dijelite životni i svaki drugi prostor, dijelove zajedničke historije pa i kulture. Konačno, to je na neki način i huškanje na nova nepovjerenja, rasplamsavanje etničke mržnje i povratak u mračni period devedesetih godina. I to, u vremenu kada svi ozbiljni i odgovorni politički, intelektualni i ostali činioci društvene zbilje idejno, proklomativno pa i suštinski ideju i politiku dijaloga pomirenja među narodima Balkana, posebno Bošnjaka i Srba, svrstavaju kao jedan od najvažnijih zadataka ove generacije ubijeđeni da je samo tako moguće izgraditi trajni mir i stabilniost na ovim prostorima.

Jasno je da ovakvi recidivi devedesetih posebno štete državi Srbiji i većinskom srpskome narodu uvodeći državne institucije u antiustavno i protivzakonito djelovanje, a nakon njih i sve ostale koji se po vertikali i horizontali povode za takvim odlukama i preporukama. Sa druge strane, iznova raspirujući požar koji je lokalizovan, i na saniranju čijih posljedica svi mi trebamo uložiti najveći dio vlastitih kapaciteta. Ovako, dok ga jedni gase, drugi raspiruju – i to nas dovodi u vrlo opasnu situaciju koja može imati dugoročne tragične posljedice.

Zato pozivamo sve nadležne na isključivo poštivanje međunarodnih i evropskih konvencija, a naročito Ustava i zakona, a da tijela poput Odbora za standardizaciju srpskog jezika ispravno shvate kao savjetodavna tijela koja daju preporuke, čija mišljenja i stavovi nisu obavezujući niti to mogu biti, pogotovu ukoliko su suprotni Ustavu i zakonima. Naročito kada su u pitanju osjetljiva pitanja očitovanja o jeziku i kulturi drugih naroda.

Dakle, i linvistički, i politički, i svakako drukčije Bošnjaci su autohton narod u Republici Srbiji, pravno-formalno u nesretnom statusu nacionalne manjine. Njihov maternji jezik je bosanski jezik. Državne institucije su obavezne da, u skladu sa zakonima, obezbijede i njima kao i svim ostalim nacionalnim zajednicama punu upotrebu maternjeg jezika kako u službenoj upotrebi tako i u obrazovnome sistemu. I to na svim nivoima obrazovanja, od vrtića do univerziteta.

Izvor: Politika