Hodo Katal je pisac poznat na širem sandžačkom prostoru po svojim knjigama i angažmanu na očuvanju kulturne baštine Bošnjaka. Vrlo je aktivan u izučavanju ostavštine najvećeg sandžačkog narodnog pjevača Avda Međedovića. U intervjuu za Sandžačke novine govori o aktuelnim književnim temama u Sandžaku, poplavi neukusa, ali i skandalu sa tzv. Pešterskim književnim susretima.
Kako komentarišete sve češću književnu najezdu u Sandžaku tzv. pisaca i književnika a koji zapravo nemaju mnogo zajedničkog sa književnošću?
U Sandžaku je danas velika najezda tzv. pisaca i kojekakvih antologičara, a koji baš ništa nemaju sa tim zanatom. Nažalost, ti desetorazredni škrabomani imaju pravo da brljaju po papiru, ali kulturne institucije u Sandžaku, pa čak i BNV nemaju pravo da troše novac poreskih obveznika na te gluposti. Prije svega, kulturne institucije trebaju podržati prave i valjane projekte iz kulture, a Nacionalno vijeće treba da baštini i pomaže istraživački rad i bošnjačke baštine, a ne amaterizam krajne vrste. Nije pozvan neki, tamo nepoznat, da pravi tzv. antologije u kojima stavi sve i svašta. Ako je potrebna antologija Sandžaku, onda je trebaju praviti stručnjaci.
Na Pešteri su jučer organizirani Pešterski književni susreti koji su bili svojevrsna promocija albaniziranja književnog Sandžaka sa nagradom Aljbakina Bese? O čemu se zapravo radi?
Vidio sam taj događaj na internetu. To je još jedna potvrda da gdje mačke nema miševi kolo vode. Zaista neprimjeren događaj za jedan književno-kulturni momenat. No, mi moramo priznati da u Sandžaku, prije svega na Pešteri živi određena populacija koja sebe naziva Albancima. I tu ništa nema loše. No, ta populacija ne treba da redovno glasa na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće u Sandžaku, jer imaju svoje naconalno vijeće sa sjedištem u Preševu. Tu nema ništa novo, niti loše. Ali trebaju se jasno odrediti i ne miješati se u naše književno-kulturne probleme. Sarađivati možemo i uvažavati se kao dva naroda i dvije slične kulture.
Jednom prilikom ste rekli da svi koji se u Sandžaku osjećaju Albancima treba da se tako izjasne, a da ostave na miru Bošnjake i bošnjačku kulturu…
Da. Zaista se preko bošnjačke grbače namiruju računi i na Zapadu i na Istoku bivše nam zajedničke domovine. Vrijeme bi bilo da se svaki narod bavi svojom baštinom i kulturom, a mi svojom. Tutori nam ne trebaju ni sa jedne strane. Uvažavamo druge kulture, svoju volimo. Eto, to mi tako radimo, neka rade i drugi tako.
Kakva je to tendencija da književne nagrade daju osobe ili grupe koje nemaju nikakve književne reference?
Nažalost, odavno je i u samom Bošnjačkom nacionalnom vijeću postao običaj da je žiri sastavljen s koca i konopca, i da nagrade dijeli bez ikakvog obrazloženja. Znam, učestvovao sam u uspostavljanju nagrade “Pero Ćamila Sijarića”, i ona se daje za najbolju knjigu objavljenu u prošloj godini. Tako je išlo čini mi se dvije godine. Onda su došli neki drugi ljudi, drugačiji žiri, bez poznavanja književnosti i počeli su nagradu davati redom, i kom treba i kom ne treba. Danas, čini mi se, ozbiljan pisac će se i zamisliti da li da prihvati to priznanje koje slovi kao zvučno ime naše književnosti. Znate, jedno je dobiti priznanje, a drugo ko dodjeljuje to priznanje (ko je žiri, koji su kriteriji i kakve reference). Evo, jučer i na Pešteri neko dijeli neka priznanja iz književnosti. Smiješno.
Koja je Vaša poruka Bošnjacima i njihovim institucijama? Kako da se bore protiv sve prisutnije kampanje albanizacije Sandžaka?
Što se tiče kulturnog podneblja i identiteta Bošnjaka u Sanžaku, oni moraju ovo pitanje da shvate ozbiljno i da ga tretiraju na ozbiljan način. Prije svega, BNV mora da preuzme na sebe odgovornost i sakupi ozbiljne intelektualce, pisce i kulturne radnike oko sebe, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju i da zaštiti svoje nacionalne i kulturne interese. Naravno, to se ne može uraditi na način kako je, u mnogim slučajevima, do sada rađeno. Moramo se okrenuti ozbiljno obrazovnom procesu na bosanskom jeziku, istraživanjem svoje kulturne baštine, tradicije i običaja, ne smetajući nikome u okruženju da se bavi svojom kulturom. Oni koji se osjećaju drugačije mi nemamo ništa protiv. Ali oni koji i Bošnjake žele u koš nekakvih inspiracija, neka zaborave. To su pitanja kojima se moramo ozbiljno pozabaviti. Tu mjesta nema ameterizmu.
Vidimo da jedan ovakav projekat kao skandalozni Pešterski književni susreti je dobio podršku lokalnog budžeta. Šta vi trenutno radite i da li imate podršku lokalne samouprave?
Trenutno radim četvrtu knjigu epike velikog pjevača Avda Međedovića. Nažalost nisam dosada imao nikakvu podršku od kulturnih institucija u Sandžaku, niti, eto čuda, od Bošnjačkog nacionalnog vijeća, mada sam uredno aplicirao. Meni je to bilo žao, ne zbog mene, nego zbog knjige, jer podle u Sandžaku, kako političke, tako i kulturne, čine to: da knjiga objavljena ovamo, ne stiže kod publike onamno i obrnuto, što je neshvatljivo. No, ja radim dalje. Uvijek se nađe plemenitih ljudi među Bošnjacima da pomogne projekat, na sramotu institucijama u Sandžaku.
Nedavno su održani izbori i konstituisano je Bošnjačko nacionalno vijeće, šta dalje?
Da. Zaista bile su neke galame od strane lokalnih političkih partija oko nečega što nisam mogao dovoljno da shvatim. Valjda oko nekog budžeta koji pripada kulturnim poslenicima. Nisam vidio kulturna udruženja na se natječu svojim programima iz kulture za ta mjesta u vijeću. Umjesto da se takmiče kulturne instance Preporod, Društvo pisaca, Društvo novinara, Društvo slikara, Društvo muzičara i druga kulturna udruženja koja baštine kulturu i tradiciju Bošnjaka u Sandžaku, vidio sam političke stranke i njihove lidere kako viču i galame okruženi pojedincima i grupama ljudi sa kriminalnim dosijeima, a sve u cilju da se domognu šake novca koji pripada kulturi i informisanju nacionalnih manjina. No, dokle je ta nakaradnost dospjela u svakoj strukturi u društvu, kad pomislim, da zaspim ne mogu. Eto, sve je to prošlo, pisci su i kulturni poslenici na ledini, vikači i galamdžije na koritu, grickaju polako taj budžet i ćute. Svi sretni, što bi se reklo, i zadovoljni. A dokle?