Tkanje kao spona između Bošnjakinje i Navaho Indijanke

0
62

Piše: Selma Slezović-Mehović | Sandzaklijka.com

Tkanje zapravo, u bukvalnom smislu znači tehnološki proces stvaranja određene tkanine preplitanjem dva sistema žica. Kada je čovjek počeo sa tkanjem je mišljenje u kome se mnogi razilaze, ali je jedno sigurno – ovaj vid stvaralaštva je jako star i smatra se da je nastao iz čovjekovog posmatranja prirode i preplitanja grana na krošnjama drveća i mogućnosti preplitanja lišća bambusa.

Ovo je, kako navodi dr. Muradija Kahrović Jerebičanin, etnoloskinja i antropološkinja po struci, jedan originalan način komunikacije kao i da su na području Sandžaka žene od davnina tkale ćilime, ćebad i prostirke. Ćilime su tkale od vune, koju su same pripremale i bojile ne bi li napravile različite šare i simbole na njima. Ona takođe u svom radu ističe kako su ćilimi na ovom području u jednom momentu postali kanal za upoznavanje ljepote i bogatstva narodne tradicije i folklora.

Tradicija je bila da se u tkanje ćilima uvijek implementira neki događaj, želja, dešavanja. Pa su tako na primjer, ćilimi koji su se tkali za nevjestačke poklone imali posebne motive, sa skrivenom simbolikom u njima.

Sandžački ćilim / Foto: Muzej “Ras”

Ovaj segment rada ima za cilj da spoji Bošnjakinju i Navaho Indijanku kroz tkanje ćilima, tepiha i odjevnih predmeta. Istorija svjedoči da su žene iz plemena Navaho bile odlične u tkanju tepiha, prostirki i odjevnih predmeta. One su stalno mijenjale tehnike svog tkanja, unosile novine i maltene na svakih 50 godina bi se u načinu tkanja nesto promijenilo, a što je rezultiralo poboljšanjem finalnog proizvoda. Navaho tkanje je, kao i kod Bošnjakinja, bilo otjelotvorenje različitih priča, molitvi, ceremonijalnih obreda ovog plemena, kao i otjelotvorenje prošlosti i istorije.

Ovaj način kanalisanja tradicije i folklora nije sluzio da zene ispune svoje dane nekom zanimacijom, naprotiv. Obje navedene žene su uticale ekonomski i finansijski u društvu, u svojim zajednicama i porodicama.

Sandžački ćilim

Bitno je naglasiti da su ovi predmeti danas na jako visokoj cijeni, što dodatno svjedoči komplikovanosti i težini posla koje su žene obavljale dok su tkale jedan tepih recimo. Pored toga, ovi predmeti u modernoj istoriji imaju veliku tradicionalnu i kulturološku vrijednost.
Na fotografijama uz ovaj tekst prikazani su navaho i sandžački tepih tepiha, čije su sličnosti u nekim geometrijskim oblicima itekako vidljive.

U Novom Pazaru je, 1922. godine, otvorena ćilimarska škola, zahvaljujući prijedlogu skupštinskog pododbora “Gajret”, a sjedište ovog odbora je bilo u Sarajevu. Ova škola se isprva zvala “Gajretova ćilimarska škola“, a zatim je 1924. godine naziv promijenjen u “Gajretova ženska zanatska škola za ćilimarstvo“, zatim je osnovan jedan odbor koji je donio odluku da ovu školu pohađaju i muslimanska i pravoslavna djeca.

Navaho Indijanke

Učenice su imale osam predmeta i u školi su provodile vrijeme od sedam do četrnaest časova, zatim imale pauzu za ručak, pa nastavljale nastavu do osamnaest časova poslije podne. Sve tkane proizvode koje su učenice napravile, škola je bila u obavezi da šalje sjedištu glavnog odbora u Sarajevu, koji su tamo prodavani, a novac je uplaćivan nazad na račun ćilimarske škole.

Interesantno je pomenuti da su učenice ove škole napravile ćilim za poznatu Begovu džamiju u Sarajevu, koji je bio dug trideset dva, a širok četiri metra, a i za Mustaf-pasinu džamiju u Skoplju, dužine šesnaest metara.

Ova škola je imala oko pedeset učenica i one su primale neki simboličan honorar, a svojim radom je imala veliki doprinos očuvanju jedne tradicije i razvoju tehnike tkanja.

Image result for navajo indian woman weaving
Navaho ćilim

Kada se radi o Navaho plemenu, ono je sa oko 220.000 pripadnika danas je najveća američka grupa Indijanaca. Ovo pleme, sa bogatom kulturom i tradicijom, takođe je imalo posebnu, bitnu simboliku u tkanju terpiha, ćebadi i slično. Obzirom da je Navaho narod verovao da im je znanje o tkanju prenijela “žena pauk”, ovo je jedna od najbitnijih simbolika koja je ubačena u izradu tkanih proizvoda. Oblik dijamanta i trougao su dva oblika koja su najranije korišćena u tkanju, a simbolika dijamanta predstavlja domovinu Navaho naroda, oivičenu sa četiri velike planine.

Oni nisu posjedovali škole tkanja, vec se ovaj zanat prenosio sa generacije na generaciju, najčešće preko ženskih potomaka. Rut Rosel, Navaho Indijanka i bitna autorka je rekla kako je njena majka stalno tkala i odgala djecu uz tkanje. Tkanje je za njih značilo osobenost, pretstavljalo je njih kao takve. Pored umjetnosti, označavalo je i način života.

Bošnjakinje, sa druge strane su također imale svoju simboliku u geometrijskim motivima, pa je tako na primjer, šestougao značio sklad između muškarca i žene, kukasti oblici su bili simbol plodnosti i junaštva, a zvijezda je označavala sreću. Bilo je tu i ćilima sa biljnim motivima, zatim ćilima sa figuralnim motivima, pa su recimo dvije ptice simbolisale dva dobra glasa o ljubavi i sreći.

Istina je da žene, ma koliko različite bilo, ma koliko udaljene bile, uvijek mogu naći makar jednu zajedničku tačku, interesovanje i ljubav prema lijepom i korisnom. Navaho Indijanka i Bošnjakinja su našle sličan način da sačuvaju folklor svog naroda, u isto vrijeme budu korisne svojim zajednicama i stvore nešto lijepo i vrijedno divljenja.