STO PET GODINA OD ZAVRŠETKA BALKANSKIH RATOVA: Prekretnica u bošnjačkoj politici

0
180

Za STAV piše: Admir Lisica

Period neposredno pred početak balkanskih ratova karakterističan je po tome što je donio nagli porast nacionalizma kod pravoslavnog stanovništva na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ukupno stanje u Bosni i Hercegovini bilo je veoma nestabilno, dok je, s druge strane, na teritoriji Srbije značajan broj osoba stimulirao naoružavanje. Austro-Ugarsku je nestabilna situacija u Bosni i Hercegovini, kao i naglo naoružavanje Srba s teritorije Srbije, u velikoj mjeri brinulo. Austro‑Ugarska je bila svjesna činjenice da će, ako dođe do otvorenih sukoba između Osmanskog carstva i Srbije, doći i do ugrožavanja njenih interesa u Bosni i Hercegovini.

Ovakvo stanje dovelo je i do zaoštravanja politike Monarhije prema Srbiji. Sami uzroci ovih ratova korijene vuku još od Rusko-osmanskog rata (1877–1878) i, naravno, dva mira koja su uslijedila nakon tog rata. Riječ je o miru u San Stefanu te kongresu u Berlinu. Mirovnim sporazumom iz San Stefana, potpisanim 3. marta 1878. godine, Srbija, Rumunija i Crna Gora trebale su dobiti nezavisnost. Rusija i Rumunija trebale su dobiti određene teritorije koje su do tada bile u rukama Osmanlija. Ipak, najvažnija tačka mira u San Stefanu jeste situacija s Bugarskom. Ugovorom iz San Stefana stvorena je Velika Bugarska, u čiji su sastav ušle Tesalija, Dobrudža i skoro cijela Makedonija.

Zabrinutost Bošnjaka

Tokom ovog perioda bilo je vidljivo da se Osmansko carstvo više nije moglo značajno suprotstaviti raznim utjecajima, pa su ostale države željele svoju teritoriju proširiti te učvrstiti položaj na račun Osmanskog carstva. Jedan od razloga ovih ratova bio je i postepeni pokušaj za osnivanje turske nacije. Kod Bošnjaka u Bosni i Hercegovini neposredno pred balkanske ratove vladala je zabrinutost da će, ako Osmansko carstvo doživi neke drastične gubitke, to kao trajnu posljedicu imati da Bosna i Hercegovina ostaje u okviru Austro-Ugarske. Ovakav mogući ishod u konačnom rješenju državno-pravnog statusa za bošnjačku (tada muslimansku) politiku nije bio prihvatljiv, pa je doza straha među Bošnjacima u velikoj mjeri bila razumljiva.

Važno je istaknuti da je ovim ratovima prethodila i italijanska objava rata Osmanskoj carevini 1911. godine. Italija je svoju kolonijalnu ekspanziju usmjerila uglavnom prema Sredozemnom moru, s ciljem osvajanja osmanske provincije Tripolitanije, tj. Libije . U ovom je ratu Italija osvojila važne primorske gradove: Tripoli, Bengazi i Misartah. Poslije ovakvog razvoja događaja, sultan je bio prisiljen da se mirovnim ugovorom odrekne ovog područja, koje od 1912. godine postaje italijanska kolonija. Iako je Libija daleko od naše Bosne i Hercegovine, događaji koji su se odvijali na Sredozemnom moru u velikoj su mjeri zanimali javnost u Bosni i Hercegovini. Javnost je bila obaviještena o toku ratnih dejstava putem lista Zeman, zvaničnog glasila Ujedinjene muslimanske organizacije.

Zbog poraza Osmanske carevine, osjetilo se razočarenje kod bošnjačkog naroda, a ovaj poraz bio je samo uvertira pred sukobe koji su uslijedili, a to su svakako balkanski ratovi, u kojima je Osmansko carstvo doživjelo velike poraze od članica Balkanskog saveza: Srbije, Bugarske i Crne Gore. Sporazum je predviđao da se prema jugu vodi ofanzivni rat, a da prema Austro-Ugarskoj na sjeverozapadu članice Saveza zauzmu defanzivan stav. Radi lakšeg ostvarivanja svojih nacionalnih ciljeva, Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka napravile su dobar politički potez stvaranjem međusobnog vojnog saveza za borbu protiv Osmanskog carstva. Nijedna od ovih država sama se ne bi mogla suprotstaviti Osmanskom carstvu, ma u kakvoj se Carstvo krizi nalazilo.

Srbi su ovakav razvoj događaja kroz svoje listove propratili veoma ushićeno, za razliku od Bošnjaka, koji su bili svjesni da će poraz Osmanskog carstva za njih značiti i okretanje političkog kursa prema vlastima. Pisanje tadašnjih bošnjačkih listova bilo je potpuno suprotno pisanju srpskih, kako u informativnom smislu, tako i u smislu pružanja podrške. U nekoliko brojeva Zemana i Novog Musavata, koji su izlazili s početka rata, može se uočiti da su bosanskohercegovački muslimani mogli samo prihvatiti pobjedu osmanske vojske. Stoga se u pisanju ovih listova vidi suprotno stajalište Bošnjaka od onog koje su dominantno zastupali Srbi.

Proglašenje ratnog stanja u Bosni

Balkanski ratovi pokazali su da je situacija u Bosni i Hercegovini veoma kritična. Imajući to u vidu, austrougarski general Potiorek svoje je djelovanje usmjerio na suzbijanje aktivnosti srpske opozicije unutar Bosne i Hercegovine, a pogotovo je pridavao značaj tome da oslabi čvrstu vezu srpske opozicije sa Srbijom. Potiorek se zalagao i za proglašenje ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, podsjećajući da se u susjednim državama nalazi 200.000 naoružanih vojnika. Izbijanjem balkanskih ratova mogla se primijetiti i promjena raspoloženja među Bošnjacima i njihove politike prema Austro-Ugarskoj.

U ovom periodu zabilježen je određeni broj ratnih dobrovoljaca među Bošnjacima, pa tako imamo podatak o 135 dobrovoljaca koji su pod zastavom Monarhije krenuli u rat, dok se do kraja maja 1913. godine ovaj broj popeo na 376 bošnjačkih dobrovoljaca. Priključenje austrougarskoj vojsci bio je još jedan dokaz postepene promjene u politici Bošnjaka prema Austro-Ugarskoj. Nakon proglašenja vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu 11. augusta 1912. godine, vojni krugovi Monarhije trudili su se da se bosanskohercegovačke jedinice što prije integriraju u zajedničku vojsku. Ove mjere poglavara Potioreka imale su i drugi cilj, a to je jačanje pripadnosti Bosne i Hercegovine Monarhiji. Nove zakone s ciljem približavanja Bošnjaka Monarhiji podržao je i prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Potiorek je isticao da je veoma bitno u što većoj mjeri pridobiti domaće stanovništvo za saradnju s vlastima. Da je austrougarska vlast imala uspjeha u pridobijanju Bošnjaka i njihovih vodećih političara, dokaz je i reakcija Bošnjaka na antiaustrijske proteste koje su u Sarajevu organizirali Srbi.

Vodeći bošnjački političari davali su podršku bošnjačkom stanovništvu da izađe na kontraproteste, koji su bili podrška Vladi. Na ovom skupu Bošnjaka mogli su se čuti antisrpski povici, a skupu je, prema pisanju Todora Kruševca u djelu Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878-1914, prisustvovalo više od 3.000 Bošnjaka. Ovaj skup dokaz je da plan Vlade da preko utjecajnih bošnjačkih političara pridobije ostatak bošnjačkog stanovništva ima uspjeha. Bošnjaci su svakako bili svjesni neposredne opasnosti od strane imperijalističke srpske politike, koja je s pobjedama Srbije tokom balkanskih ratova postala još očiglednija, pa je razumljivo što se u muslimanskoj politici osjećala promjena prema Vladi. Veća saradnja s Vladom za Bošnjake u periodu balkanskih ratova svakako je bila razumljiva opcija, a uzmu li se u obzir ogromni gubici koje je pretrpjelo Osmansko carstvo, dolazimo do zaključka kako su se bošnjački političari opredijelili za neku vrstu politike “dogovora i saradnje” s Vladom Austro-Ugarske isključivo zbog svojih interesa, jer su pritisci od strane srpske i hrvatske politike bili ogromni. Međutim, mnogi su Bošnjaci željeli izbjeći vojnu obavezu, što nam govori o tome da je i dalje vladala opreznost i nedovoljno povjerenje kod stanovništva na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Posebna grupa ili nacionaliziranje

Bošnjaci su i u ovom periodu bili izloženi djelovanju propagande. Hrvatski dnevnik u prvi plan svog djelovanja stavio je pisanje o zločinima koji su Srbi činili nad Bošnjacima u novoosvojenim predjelima. Po mišljenju Mirjane Gros, ovaj je časopis planski pisao o tim događajima jer je vidio priliku da još više udalji Srbe od Bošnjaka, a približi ih hrvatskoj ideji. Bošnjački političari nakon balkanskih ratova našli su se u sličnoj situaciji kao i poslije okupacije Bosne i Hercegovine, o čemu je Stav ranije pisao.

Međutim, ovog puta desilo se to da je Osmansko carstvo doživjelo najteži poraz do sada, što je kod Bošnjaka izazvalo dozu straha, čak i veću nego tokom prvih dana okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Unutar bošnjačke politike opet se javljaju razne koncepcije o tome kojim će putem krenuti bošnjački narod u političkom smislu nakon balkanskih ratova. Pitanje koje se nametalo bilo je da li treba da svoj put nastave kao posebna grupa ili da se nacionaliziraju. Novi Vakat, list koji je uređivao Šerif Arnautović, isticao je da Bošnjake poraz Osmanskog carstva treba “opametiti”. U listu se navodilo da se Bošnjaci u političkom smislu trebaju okrenuti ka jedinstvu s narodima koji žive u Bosni i Hercegovini. Ipak, ovaj je list podržavao saradnju s Hrvatima, a Arnautović, koji je nekada bio pobornik bliske saradnje sa Srbima, neposredno nakon završetka ratova, izjavio je da je njegovo mišljenje da narod treba prihvatiti ideju hrvatske nacionalizacije.

Ovakva izjava Arnautovića dokaz je radikalne promjene u njegovom pogledu na bošnjačko pitanje. Bošnjaci su, također, naglašavali da u njihovoj politici treba doći do korjenite promjene, ali ipak, u konačnici, ništa se radikalno nije desilo. Osim toga da se više nije mogao tražiti oslonac u Osmanskoj carevini, pa su tako Bošnjaci bili primorani još više da se približe Vladi. Period neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata Bošnjaci su dočekali u prijateljskoj atmosferi prema vlastima, što govori da su ovi ratovi imali ogroman utjecaj na Bošnjake u Bosni i Hercegovini, koji su, svjesni zločina nad Bošnjacima u Sandžaku, bili mnogo oprezniji.

Balkanski ratovi mogu se uzeti za prekretnicu u bošnjačkoj politici, jer nakon njihovog završetka dolazi do novog poglavlja u odnosima između Bošnjaka i Vlade Austro-Ugarske. Jedan od primjera promjene u politici Bošnjaka svakako je i proslava rođendana cara Franje Josipa, dok je prije bila ustaljena praksa da se slavi i obilježava rođendan sultana. Bošnjaci su svoju politiku i stavove tokom i nakon ratova u velikoj mjeri usaglasili. Nisu željeli da se ostvare ideje i planovi srpske politike u Bosni i Hercegovini. Zato su nastojali da se jače oslone na Austro-Ugarsku, ali i da se uz pomoć Hrvata odupru Srbima, koji su imali osvajačke pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Svjesni da je u novonastaloj situaciji jedina opcija koje je pogodna za njih ta da se približe Austro-Ugarskoj, s ciljem udaljavanja i distanciranja od srpske politike, dovela je do učvršćivanja bošnjačke politike, što se u značajnoj mjeri održalo i tokom Prvog svjetskog rata.