FELJTON SEDMIČNIKA STAV: “Mladi muslimani” Sandžaka

0
116
Ilustracija: Stav.ba

Autor: Anes DŽUNUZOVIĆ

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U nekoliko nastavaka sarajevski sedmičnik STAV govori o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, o značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, te o njihovom značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka. Donosimo vam XI dio feljtona koji govori o “Mladim muslimanima” Sandžaka.

Organizacija “Mladi muslimani” formirana je u Sandžaku tek nakon Drugog svjetskog rata, a kao datum osnivanja može se uzeti 17. april 1946. godine, kada je u Novom Pazaru Sulejman Kačar svojim prijateljima predložio osnivanje ove organizacije. Bili su to Ahmet Kolašinac, Ismet Bektašević, Nazim Radetinac i Ibro Draževičanin. Ovo je bila prva grupa mladomuslimana u Sandžaku. Druga grupa formira se početkom 1949. godine, nakon hapšenja prve. U ovoj grupi bili su Hivzo Šarenkapić, Faik Rovčanin, Sadrija Ugljanin, Husko Hadžiibrahimović, Ibrahim Dupljak i drugi.

Ideju za formiranje organizacije “Mladi muslimani” Sulejmanu Kačaru, tada mladiću od sedamnaest godina, dao je vojnik Nurija iz Banje Luke, koji je svoj vojni rok služio u Novom Pazaru.

Kako je do toga došlo, prisjetio se Sulejman Kačar u intervjuu datom za potrebe knjige Mladi muslimani u Sandžaku autora Rifata Dupljaka: “Jedno veče otišao sam da klanjam akšam-namaz u Altun-alem džamiju i primijetio sam jednog vojnika u uniformi kako klanja. Poslije završenog namaza prišao sam mu i upitao ga odakle je, jer ga ne poznajem. Odgovorio je da je iz Banjaluke i da se zove Nurija, prezime sam mu zaboravio. Vojni rok je služio u Novom Pazaru… Pošto smo se upoznali, rekao mi je: ‘Tebe, Sulejmane, viđam redovno u džamiji, ti si mlad i vidim da imaš dobre drugove. Kod nas u Bosni postoji organizacija ‘Mladi muslimani’, a ja sam jedan od njenih članova, pa biste mogli i vi nešto da uradite u zaštitu svog naroda.’ Otišao je, nijesmo više pričali, jer se njemu žurilo da se vrati u kasarnu, a ja sam sa velikim oduševljenjem primio ovu vijest.”

I tako je Nurija dao ideju, a Kačar je sa svojim prijateljima prihvatio i formirao organizaciju “Mladi muslimani” u Sandžaku. Zanimljivo je da niti jedan dokument organizacije “Mladi muslimani” iz Bosne nisu imali u Sandžaku, nisu znali ni detaljne ciljeve, namjeru, viziju, načine djelovanja. Koliko je poznato, nisu ostvarili ni kontakt s “Mladim muslimanima” u Bosni, a djelovali su ilegalno, kao i u Bosni, jer su komunisti bili rigorozni prema svakome ko je iznosio ideje koje se nisu slagale s komunističkim konceptom i načinom društvenog uređenja, življenja i vladanja. Ono što je u startu povezalo Sulejmana Kačara i njegove prijatelje s “Mladim muslimanima” u Bosni ležalo je u Nurijinoj rečenici “(…) pa biste mogli i vi nešto da uradite u zaštitu svog naroda”.

Nakon Drugog svjetskog rata i dolaska komunista na vlast, nad Bošnjacima u Sandžaku provodi se tortura na više načina, posebno u općinama s većinskim bošnjačkim življem, u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Rožajama. Zapravo, to je bio kontinuitet zlodjela koji je trajao od balkanskih ratova, a nikada nije ni okončan sve do današnjih dana, samo su metode torture različite.

Poučeni historijskim iskustvom zločina izvršenih nad njima, Bošnjaci u Sandžaku, u centrima s većinskim bošnjačkim življem, formirali su tokom Drugog svjetskog rata muslimanske milicije kako bi se zaštitili od četnika i svih drugih vojski koje su nailazile. Ovo im komunisti nikad nisu oprostili, a posebno nisu oni četnici koji su se preobukli u partizane i postali važan faktor u vlasti nakon 1945. godine. Oni su svoje funkcije dobro koristili u obračunu s Bošnjacima. Ukinut je ZAVNOS (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka) 29. marta 1945. godine, koji je trebao rezultirati zasebnom republikom Sandžak unutar Jugoslavije. Po dolasku na vlast, obračunavali su se svirepo sa svim istaknutim Bošnjacima u Novom Pazaru i generalno u Sandžaku. Od 28. novembra 1944. pa sve do početka 1946. godine traje taj fizički obračun.

Tek u posljednjih nekoliko godina aktualizira se pitanje ubijenih Bošnjaka u naselju Hadžet u Novom Pazaru. Omer Nurković u knjizi Pazarski šehidi navodi 1.639 ljudi ubijenih na Hadžetu, a ostavlja mogućnost da je taj broj veći i od 2.000 ljudi. Osim ubijanja, Bošnjaci su konstantno hapšeni, privođeni, zatvarani i maltretirani, vođena je tiha, ali i javna propaganda da im je najbolje da se sele u Tursku. Poznat je i sporazum Jugoslavije s Turskom o iseljavanju Bošnjaka. Veliki broj ih je bio krenuo tim putem. Neki su ostali u Makedoniji, a njihovi potomci i danas svjedoče o ovim događajima. Vršena je propaganda za skidanje zara i feredže. Muževe ljepših žena, po naređenju komandira OZNA-e, zatvarali bi bez razloga, a onda su iskorištavali njihove žene, koje su podnosile žrtvu da bi njihove muževe puštali na slobodu. Komunisti su kažnjavali i cijele općine, i to dugogodišnjim neulaganjem u privredu i infrastrukturu. To je pogodilo mnoge sandžačke općine, najviše Tutin i Sjenicu. Tako da je Tutin bio najnerazvijenija općina u SFRJ devedesetih godina prošlog stoljeća, pred raspad Jugoslavije. Rušene su džamije, paljene stare knjige, kako bi se uništili bošnjačka kultura, jezik, tradicija i vjera. Nije se ulagalo u zdravstveni i obrazovni sistem. Nije riješeno nacionalno pitanje.

Sve spomenuto bilo je dovoljan razlog Sulejmanu Kačaru i njegovim prijateljima da pokušaju nešto uraditi za svoj narod. Naravno, oni nisu imali snagu i moć da učine velike korake, ali su htjeli učiniti koliko su mogli da svoj narod sačuvaju u islamu, da ne potpadne pod komunističku propagandu, da ukažu na nepravdu i zločin koji se čini Bošnjacima u Sandžaku. Prve aktivnosti bile su pisanje grafita po zidovima u Novom Pazaru i pokušaj uključivanja novih članova. Pa su tako članovi postali Zejnel Drndić, Hasan Gicić, Arif Radetinac i Smajo Kavazović.

Ismet Bektašević bio je na početku predsjednik, a onda ga je naslijedio Sulejman Kačar. Bektašević se zalagao za omasovljenje organizacije. Iako izuzetno mlad, držao je odlične govore u kojima je govorio o ciljevima organizacije, a nikada nije navodio na nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost. “Poredak je narušio muslimansko biće”, govorio je Bektašević, “nama je cilj vratiti ljude vjeri, vratiti vjernike u džamije i mektebe, sačuvati svoje običaje i svoju kulturu. Vidite, iz dana u dan sve je manje džamija. Ljudi ne smiju da dolaze u džamije, ismijavaju ih, šikaniraju, progone, prijeti im se istjerivanjem s posla. Zadužuju se sluge komunističkog režima da spriječe i otjeraju vjernike van domašaja džamija, jer smatraju da su to ustanove odakle sistemu prijeti opasnost da bude ugrožen.”

Koliko je Bektašević bio predan organizaciji, toliko je bio i brzoplet. Upravo zahvaljujući njegovim brzopletim istupima, došlo je do “provale” organizacije. Naime, jedne prilike zaprijetio je u “ime ‘Mladih muslimana’” nekoj Bošnjakinji koja se zabavljala sa Srbinom, tražeći da s tim prestane. Ona ga je prijavila svom momku, a ovaj policiji. Poslije je Bektašević napravio još jedan lahkomislen incident na poslu, zbog čega je ponovo bio prijavljen od kolega Srba. Uslijedilo je praćenje, a zatim i “provala” u organizaciju te hapšenja.

Bektašević je uhapšen 6. septembra 1948. godine. Istog dana uhapšeni su i Ibro Draževičanin i Nazim Radetinac. Nekoliko dana poslije, 11. septembra 1948. godine, uhapšeni su Sulejman Kačar i Ahmet Kolašinac, da bi 12. septembra 1948. godine bili uhapšeni Zejnel Drndić i Hasan Gicić, dok je Smajo Kavazović uhapšen 15. novembra 1948, a Arif Radetinac 19. novembra 1948. godine. Kačaru, Kolašincu, Bektaševiću i Draževičaninu na teret je stavljeno formiranje “terorističke organizacije ‘Mladi muslimani’, koja je imala cilj i zadatak: nasilno obaranje državnog i društvenog uređenja i preuzimanja vlasti u slučaju promene, kao i likvidaciju pojedinih političkih i državnih rukovodilaca u mestu, zatim miniranje državnih i vojnih ustanova, u kom cilju su potajno pravili i prikupljali oružje: bombe, kame, pištolje, puške, municiju i vršili pripreme da po izvršenim zadacima pobegnu u šumu…”, stoji, između ostalog, u presudi izrečenoj pred Okružnim sudom u Novom Pazaru 19. januara 1949. godine. Ostali su terećeni za članstvo u organizaciji.

Tokom istrage, koja je trajala dva puta po tri mjeseca, jer nije bilo dokaza za teške optužbe, uhapšeni su prošli kroz teške torture. Sulejman Kačar toga se prisjeća: “Druga tri mjeseca istraga je bila iživljavanje nad nama i svi koji smo to prošli molili smo Allaha da nam uzme dušu. U ćelije su nam ubacivali razne špijune, kako muškarce, tako i žene, ne bi li od nas saznali što do tada nisu znali. Gladovali smo u ćelijama po deset dana, skoro bez trohe hljeba i kaplje vode. Više smo ličili na žive kosture negoli na ljude.”

Iako nisu uspjeli dokazati da su “Mladi muslimani” planirali nasilno rušiti režim, da su se naoružavali zbog toga i sl., ipak su presude bile drakonske. Bektašević je osuđen na deset godina zatvora s prinudnim radom i dvije godine gubljenja građanskih prava nakon izlaska iz zatvora; Draževičanin je osuđen na devet godina zatvora s prinudnim radom i dvije godine gubljenja građanskih prava nakon izlaska iz zatvora; Kačar i Kolašinac osuđeni su na po osam godina zatvora s prinudnim radom i po jednu godinu gubljenja građanskih prava; Gicić je osuđen na četiri godine zatvora s prinudnim radom i godinu dana gubljenja građanskih prava; Nazim Radetinac osuđen je na tri godine zatvora s prinudnim radom i godinu dana gubljenja građanskih prava; Drndić i Kavazović osuđeni su na po devet mjeseci zatvora s prinudnim radom i gubljenjem građanskih prava godinu dana; Arif Radetinac osuđen je na šest mjeseci zatvora s prinudnim radom uz godinu bez građanskih prava, a Ćamil Filibarić oslobođen je optužbi.

Tokom izdržavanja kazni nastavljena je tortura kroz prisilni rad. Većina osuđenih ležala je u niškom zatvoru, a bilo je slanja i u druga mjesta. Kačara su poslali u Bor na rad u rudniku, iako je bio slabog fizičkog stanja i nikako za teške poslove. Proveo je dvije i po godine u rudniku, radeći svaki dan po 16 sati. Slično je bilo i s drugim osuđenim. I nakon izlaska iz zatvora nastavljena je njihova agonija, stalno praćenje, onemogućavanje da se zaposle, pritisci na porodice.

Nikada se više nisu uspjeli ponovo organizirati jer su bili pod svakodnevnim pritiskom. Bektašević je, zbog stalnog praćenja i maltretiranja porodice te nemogućnosti da se zaposli, odselio u Tursku. Ondje je poginuo u saobraćajnoj nesreći pod nerazjašnjenim okolnostima. Dio porodice smatra da ga je ubila UDBA. Porodica Kolašinac preživljavala je agoniju nakon Ahmetova izlaska iz zatvora. Osim Ahmeta, proganjali su i njegovog babu i druge članove porodice. Babu Maša su hapsili, a onda su mu oduzeli i kuću, a porodicu smjestili u prostorije u kojima je Mula Hajdin Ejupović držao stoku. Pokušali su otputovati u Tursku, ali im, kao “državnim neprijateljima”, to nije bilo dopušteno. Ibro Draževičanin, nakon što je bio praćen u stopu nakon izlaska iz zatvora, odlazi u Makedoniju, gdje se ženi Turkinjom. Ona odlazi u Tursku s roditeljima, a njemu vlasti to ne dopuštaju. Vraća se u Novi Pazar potpuno skrhan. Hasan Gicić po izlasku iz zatvora nastavlja preživljavati komunističku torturu. Nije izdržao psihički te 5. maja 1969. godine diže ruku na sebe okončavši život vješanjem. I ostali osuđeni “Mladi muslimani” u Sandžaku imali su težak život nakon izlaska iz zatvora, stalno pod budnim okom UDBA-e.

Milija Milenković bio je Srbin, pravoslavac, a odležao je dvije godine zatvora u Nišu jer je po ocjeni UDBA-e bio pomagač i saučesnik “Mladih muslimana”. Uhapšen je 31. oktobra 1948. godine. U intervjuu datom Rifatu Dupljaku za potrebe knjige Mladi muslimani u Sandžaku Milenković kaže: “Trećeg dana me je mučio Hrane Bogdanović, koji mi je na kraju prislonio pištolj uz glavu i upitao: ‘Koliko si metaka dao Ibru?’ Priznao sam da sam dao devet metaka. Tada su Ibra priveli u kancelariju u kojoj su mene mučili. Sećam se, dok su ga tukli, Ibro je Bojoviću rekao: ‘Da, ja sam musliman od glave do pete, možeš me samo ubiti.’ Organizaciju ‘Mladi muslimani’ uglavnom su činila deca. Divio sam se njihovoj izdržljivosti, ali sam i sam proveo mesec dana u samici. Osuđen sam na dve godine stroge robije koju sam odležao u Nišu. Po izlasku s robije nigde nisam mogao da se zaposlim, morao sam da radim bilo šta. Na kraju sam morao da odem iz Novog Pazara i posao tražim tamo gde me niko ne zna. Zaposlio sam se na lažna dokumenta u Beogradu na Železničkoj stanici, gde su samo posle mesec dana saznali ko sam. Tako da sam morao da odležim naknadnih šest meseci u Padinskoj skeli. Po izlasku iz zatvora vraćam se u selo Živaliće. Nikad mi se neće izbrisati slika tih mladih ljudi s kojima sam robijao, čije su osnovne karakteristike bile istrajnost, poštenje i nadasve vera u Boga. Jedini moj greh u svemu ovome bio je taj što sam i ja na neki način bio dio tih mladih ljudi koji su imali svoj cilj”, kaže Milenković.

Druga grupa “Mladih muslimana” u Sandžaku formirana je u prvoj polovini 1949. godine. Formirali su je Hivzo Šarenkapić i Faik Rovčanin, a potom se ovoj grupi pridružuju Sadrija Ugljanin, Huska Hadžiibrahimović, Idriz Pepić, Ibrahim Dupljak, Mesud Hajdinović, Šaban Džafić, Jonuz Alibašić, Rasim Torbić, Šerif Bihorac, Šerif Torbić, Mustafa Crnišanin, Ejub Bugarić, Omer Dugopoljac i Hamdo Rebronja.

Hivzo Šarenkapić bio je zanesen mladomuslimanima iz prve grupe predvođene Sulejmanom Kačarom. Pratio je i suđenje te se odlučio krenuti u formiranje nove grupe kako bi organizacija opstala, odnosno, započeti otpor komunističkoj torturi nad Bošnjacima Sandžaka. Gradili su čvrstu organizaciju, pazili na to koga u nju uključuju. Bilo je teško privući omladinu nakon sudskog procesa prvoj grupi mladomuslimana. Teško je bilo djelovati konkretnijim aktivnostima.

I ova je grupa otkrivena, a hapšenje je počelo 5. aprila 1952. godine. Hivzu je isljeđivao zloglasni Hrane Bogdanović, koji je uhapšenog oslovljavao s “Turčine”. Kao i svi drugi, i Hivzo je pretrpio teški teror tokom istrage. Osuđen je na osam godina zatvora koje je proveo u Nišu. Tokom izdržavanja kazne sretao se s mnogo problema, kao i drugi politički zatvorenici. Iz zatvora izlazi 1957. godine. Nije mogao zadržati ni jedan posao. Zapošljavao se pet puta, ali samo na po nekoliko dana. Čim bi se saznalo da je bio osuđen kao “mladomusliman”, ostajao je bez posla.

Slične nedaće preživljavali su i drugi. Mustafa Crnišanin također je pratio suđenje prvoj grupi “Mladih muslimana”: “Na suđenju sam poželio da sam među njima. Ta pomisao je u meni izazvala neko čudno osjećanje. Bio sam u društvu s Omerom Dugopoljcem i Ejupom Bugarićem. Predložio sam im odmah poslije suđenja da i mi osnujemo takvu organizaciju, jer, kad smo čuli za šta se članovi kojima se sudi zalažu, željeli smo da taj započeti put nastavimo… S ovom mojom idejom o formiranju organizacije složili su se Omer i Ejup, ali mi nijesmo znali da je ona već osnovana i da djeluje. Nekako smo stupili u kontakt kasnije i povezali svoju grupu sa Hivzovom grupom.”

Tokom istrage je Mustafa preživio veliku torturu, čak i od svog rođaka, zatvorskog čuvara. Osuđen je na dvije godine. Omer Dugopoljac osuđen je također na dvije godine. Sadrija Ugljanin i Husko Hadžiibrahimović na po pet godina. Ibro Dupljak zvani Bunda osuđen je na deset godina, Mahmut Buzgović na sedam, Šeki Bihorac na tri, Ejub Bugarić na dvije godine, Jonuz Alibašić i Faik Rovčanin na po četiri, Hamid Rebronja na 1,5 godinu, a Mesud Ajdinović na tri mjeseca zatvora.

Nakon izlaska iz zatvora i nastavljenog progona, nisu se više uspjeli okupiti. Svako se borio za opstanak, svoj i svoje porodice. Pripadnost “Mladim muslimanima” koštala je ne samo njih, osuđene, već i njihove porodice.

Izvor: Stav.ba